Šokantna ispovijest

753

boli

Strava na Rabu: ‘Majku sam na Psihijatriji našla u modricama i s tragovima davljenja na vratu.’ Pitala sam je što joj je to na vratu i doznala da ju je gušio i grizao drugi pacijent. Kada sam bolničara pitala zašto ništa nije poduzeo kad ju je gušio, odgovorio mi je: ‘A ča nije zvala u pomoć?

Majku nisam poslala na Rab da je se riješim, nego da joj se pomogne. Ono što je ona morala ondje proživjeti nehumano je i nevjerojatno u 21. stoljeću – kazuje nam kći šezdesetdvogodišnje pacijentice iz Dubrovnika koja godinama boluje od teških depresija, a 3. rujna dovezena je u Psihijatrijsku bolnicu na Rabu, piše Slobodna Dalmacija .

– Drugi put kad sam je posjetila zatekla sam majku s tragovima fizičkog zlostavljanja, ranama po rukama i nogama, s tragovima gušenja na vratu, panično prestrašenu…

Vjerujući da će joj se u bolnici na Rabu pomoći, kći je nakon višegodišnje borbe s majčinom bolešću, kojoj je u međuvremenu pridodan i pad kognitivnih funkcija, dopustila njezin odlazak na Rab. U desetak dana posjetila je majku dva puta, a stanje u kojem ju je zatekla prepričava još uvijek u šoku. Ono što je vidjela graniči sa scenama iz američkih filmova strave…

Još prvi put kad sam je posjetila, bila je doslovno paralizirana od straha, skrivajući se iza mene. Pokradena i u strahu. Drugi put kad sam došla, stanje joj je u usporedbi sa stanjem nakon dolaska bilo puno gore. Fizički iscrpljena, prestrašena i psihički u gorem stanju nego u Dubrovniku. Od deblje osobe pretvorila se u kostur… – kaže i prisjeća se trenutka kada je na majčinu vratu zamijetila velike modrice.

– Pitala sam je što joj je to na vratu i doznala da ju je gušio i grizao drugi pacijent. Ona je nemoćna osoba koja se ne može sama braniti, nego bi to trebali učiniti oni koji su na odjelu odgovorni za njih. Taj pacijent koji ju je gušio zatvoren je tu na rapskoj Psihijatriji jer je opasan za svoju okolinu. Kada sam bolničara pitala zašto ništa nije poduzeo kad ju je gušio, odgovorio mi je: “A ča nije zvala u pomoć?”

Ovlaš joj je pregledao vrat i rekao da je to neki osip. Mojoj bolesnoj majci je rekao: “Ako te netko dira, moraš zvati u pomoć”, uz napomenu upućenu meni: “Znate, nije vam ovo dječji vrtić.” Znam da to nije dječji vrtić, ali gdje je medicinsko osoblje kada se ovakve stvari događaju? – kazuje o užasu koji je puni 21 dan njezina majka trpjela na zatvorenom prijemnom odjelu rapske bolnice. Puno ime ovog odjela je “Odjel za prijem, akutnu i intenzivnu skrb”, a kako zapravo izgleda, opisuje naša sugovornica.

– Moja majka se nije imala kamo skloniti od zlostavljača s obzirom da cijeli dan svi zajedno moraju boraviti u hodniku prijema, daleko od bolničara koji su u zaključanoj ambulanti, a u sobe smiju ulaziti samo na spavanje i tijekom dnevnog odmora – iznosi kći pacijentice. Na prijemu Psihijatrijske bolnice na Rabu zajedno je zatvoreno tridesetak osoba, od toga desetak žena i ostalo muškarci. Većina je tu smještena jer su potencijalno opasni za svoju obitelj i okolinu, kaže.

Uza sve to, iako je kronični plućni bolesnik s oslabljenim srcem, majku su tjerali na fizički rad, ribanje podova i zahoda, što je loše djelovalo na njezino ionako teško zdravstveno stanje, kaže kći. Novac i vrjedniji predmeti su joj ukradeni, a pacijent koji ju je gušio i grizao neprestano ju je maltretirao, bez da je osoblje nešto konkretno poduzelo, dodaje. U njezinoj nazočnosti pitali su majku “je li legao na tebe”, što ju je čak navelo na zaključak da je možda riječ o silovatelju koji, dakle, po cijele dane boravi zajedno sa ženama od pedesetak kilograma(!?), bez da se itko oko toga uzrujava.

– U Rijeci sam od prijatelja čula kako već postoji uzrečica: “S Raba se nitko ne vraća.” Doznala sam za dvoje pacijenata iz Dubrovnika koji su umrli nedugo nakon povratka s Raba, te razgovarala s ljudima čiji su članovi obitelji prošli iskustvo rapske Psihijatrije. Nijedno nije lijepo čuti – kaže, te ističe kako je rapska bolnica prekrasno predstavljena na njihovim web-stranicama, što ljude navodi na pogrešan zaključak kako će se ondje pomoći njihovim članovima obitelji.

– Bila sam presretna što ipak postoji neko mjesto gdje osobe s duševnim smetnjama mogu biti tretirane na pravi način, s dostojanstvom. Njezina je dijagnoza F33.3 (povratni depresivni poremećaj). Smatrala sam da joj Psihijatrijska bolnica Rab kao specijalna bolnica može pružiti još i više od onoga što smo joj omogućili u Dubrovniku. Na Rabu mi je rečeno: “Ne očekujte čudo, ali ćemo joj stanje barem malo korigirati.” Nisam očekivala čudo, ali sam sigurno očekivala minimalnu njegu, skrb, zaštitu, dostojanstvo, pomoć i uputu kako dalje.

Ali nakon dolaska u posjetu mojoj majci, bila sam preneražena onim što sam vidjela i doživjela. Na tom odjelu nema minimalnog ljudskog postupanja… Imala sam povjerenje u ovu “specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju”, vjerujući da pristupaju poslu poštujući načela poslovnog morala, odnosno bez namjernog netočnog prikazivanja ili prikrivanja činjenica, sprječavanja zloporabe prava i postizanja ciljeva protivnih duhu zakona i općim moralnim shvaćanjima.

Zato sam, na žalost, dopustila da moja majka ostane ondje zatvorena 21 dan, a upravo je sve to u doslovnom smislu riječi izostalo. Na žalost, Rab je čista utopija, barem što se tiče ovog odjela. Ono što je istina jest da je moja majka dovedena u stanje iznemoglosti, straha, povrijeđenosti, rana po tijelu, vidno mršava, fizički i psihički zlostavljana – kaže.

‘Pametnija posla’

– Zanimljivo je da su u bolnici na Rabu znali sve o meni, detalje iz mog privatnog života, koliko sam puta bila i što sam kome rekla. Liječnik koji je u početku bio vrlo ljubazan, odjednom je zauzeo neprijateljski stav. Čak me pitao imam li pametnijeg posla nego u deset dana dva puta dolaziti na Rab – kaže. – Zašto je dubrovačka pacijentica, koja nije opasna za okolinu, a zbog pada kognitivnih sposobnosti ne može se braniti, morala provesti 21 dan na zatvorenom prijemu, premda je to po Zakonu mogla samo 72 sata?

Članak 3. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama izričito kaže da je “prijam u psihijatrijsku ustanovu postupak od dolaska ili dovođenja osobe u tu ustanovu radi pregleda ili liječenja do donošenja odluke o njezinom dobrovoljnom smještaju ili prisilnom zadržavanju u psihijatrijskoj ustanovi ili njezinom otpuštanju. Prijem može trajati do 72 sata od trenutka dolaska, odnosno dovođenja osoba s duševnim smetnjama”.

– Odgovor koji sam svaki put dobila je da je mama “još na prijemu”. Trajalo je to 21 dan, poslije kojih je na moje inzistiranje prebačena na otvoreni odjel psihijatrije. Ondje joj se pogoršala upala pluća te je u kritičnom stanju prebačena u Sušačku bolnicu u Rijeci. Liječnik u toj bolnici se uopće nije iznenadio, rekao je da im stalno dolaze pacijenti u kritičnom stanju s Raba – kaže kći dubrovačke pacijentice, piše Slobodna Dalmacija