Hrana i lijekovi svuda oko nas

721

korovU supermarketima svakodnevno ostavljamo novac koji nemamo za procesuiranu hranu koja nas zatim vodi u razne bolesti koje potom liječimo industrijskim preparatima koje opet skupo plaćamo. Istovremeno, i hranu i lijek u obliku samoniklog jestivog bilja špricamo otrovima za korove koji uzrokuju još bolesti.

Foto: www.alt-market.com

Sve više ljudi i u Hrvatskoj odbija sudjelovati u ovoj konzumerističkoj igri. U vremenima dok mnogi traže hranu po kontejnerima, ali i raširenih bolesti uzrokovanih industrijski prerađenom hranom, ona zdrava i besplatna šprica se otrovima pa nije neobično da je nedavno istraživanje mreže udruga za zaštitu okoliša Friends of the Earth Europe pokazalo kako četrdeset posto stanovnika RH ima u organizmu tragove opasnog otrova za korove. Marljivim radom industrijske propagande i očarani svjetlucanjem supermarketa naučili smo misliti kako je samoniklo bilje bezvrijedan korov, iako mnoge vrste nisu ništa manje jestive, a sigurno su zdravije od mnogih šarenih pakiranja na policama trgovina. Nije zanemarivo ni da nastanak samoniklog bilja ne troši energiju proizvedenu na štetu okoliša. U Hrvatskoj se polako ali sigurno, sve više ljudi ponovo vraća hrani i lijekovima koji neprimjećeno i zanemareno rastu svuda oko nas, svjedoče naši sugovornici.Tako na sve popularnije radionice prepoznavanja jestivog bilja koje vodi Zagrepčanka Gordana Dragičević dolaze ljudi svih dobnih skupina, od studenata i roditelja s malom djecom do starijih. “Neki od njih se već duže vrijeme zanimaju za teme o praktičnoj održivosti i za permakulturu, a neki su saznali za radionice sasvim slučajno. Uglavnom, ljudi dolaze s početničkim znanjem i velikom radoznalošću, ali dogodilo se više puta da i ja od polaznika nešto naučim. Žalosno je da ni ljudi koji su učili botaniku na fakultetu nisu unutar struke dobili skoro nikakvo znanje o praktičnoj primjenjivosti divljih biljaka tako da je i za njih ovo zgodna prilika za nadopunu”, kaže Dragičević, predsjednica udruge Parkticipacija, ali i predavačica na također sve popularnijim tečajevima permakulture. 

(G. Dragičević s polaznicima jedne od radionica, Foto: Ivana Dolenac)travke

I sama sam površnim pogledom i početničkim okom na svoje dvorište u Bjelovaru našla maslačak i koprivu, ali i izuzetnu biljku tušt koja je rasla uz sam rub terase. Dakle, morala sam samo ispružiti ruku i ručak je bio u rukama. Dragičević upravo naglašava da za branje samoniklih biljaka ne moramo nužno ići u divljinu, već možemo početi od svoje okućnice. Bitno je, međutim, naučiti prepoznavati razlike među sličnim biljkama kako ne bi dolazilo do nesretne krive upotrebe ili konzumiranja biljaka koje nisu jestive.

“Biljke rastu posvuda, a najveći neprijatelji im nisu berači nego kosilica. Isto kao što zagovaram uzgoj hrane u gradu, sa samoniklim biljem možemo ići i korak dalje prema održivosti – umjesto da prvo uništavamo korov da bismo na tom mjestu sadili povrće, trebamo shvatiti da je većina tog ‘korova’ zapravo jestiva ili ljekovita, da raste sama i da ne moramo u to ulagati nikakvu energiju. Također, lišće nekog drveća je jestivo i ukusno – zamislite koliko se salate može napraviti od lišća jedne lipe”, naglašava Dragičević koja je samo u tijeku prošle godine pojela pedesetak kila samoniklog bilja, od čega ništa nije bilo ugroženo i sve je raslo nadomak ljudskim naseljima, dobar dio toga u njenom napola neobrađenom vrtu. Našlo se tu svega, od divlje rukole koja i usred suše cijelo ljeto raste kao besplatna salata, do izdanaka hmelja kojeg ima ga u skoro svakoj zapuštenoj živici, pa do bobica bazge od kojih se radi odličan sok i džem.

Neke biljke koje se danas uporno istrebljuju kao korov do 19. su stoljeća bile cijenjene kao povrće i uzgajale se u mnogim europskim povrtnjacima. Neki primjeri koje navodi Dragičević su sedmolist koji ima okus sličan celeru, i brašnjak, odlična zamjena za špinat, a obje te biljke su trajnice, što znači da ih treba posaditi samo jednom.

“Jednogodišnje i dvogodišnje kulture su postale popularne ne zato što su bolje za jelo, nego zato što je nerealno jeftina nafta omogućila njihov masovan monokulturni uzgoj. Trebali bismo težiti permakulturnim rješenjima koja bi bila trajnija i zahtijevala bi puno manji ulog energije, a ponovno uvođenje nekih samoniklih biljaka u prehranu bilo bi dio toga – uz ugodne nuspojave u obliku raznolikosti vrsta hrane i poboljšanja našeg zdravlja. Kopriva i gavez, obje trajnice, neke su od najkorisnijih multifunkcionalnih biljaka uopće i trebalo bi ih u svakom vrtu poticati”, napominje. (Gordana Dragičević, Foto: Jelena Krmpotić)gd

Prikupljanje samoniklog bilja ima veliku tradiciju u našim krajevima. Po cijelom Sredozemlju obitelji su se prehranjivale divljim “zeljem” koje je raslo i kad nije bilo vode za zalijevanje vrta. Međutim, dosta znanja je otišlo zajedno s bakama koje su ga generacijama njegovale, ali Dragičević je uočila da sve više mlađih ljudi uviđa kako nam to znanje nedostaje, i spremni su učiti.

Tako se u istarskim gradićima Vodnjanu i Kršanu svakoga proljeća organiziraju festivali samoniklog bilja, a oni koji posjete otok Brač uz pomoć vodiča “103 samonikle biljke otoka Brača” koji su prošle godine izdale dvije Bračanke, mogu i sami u lov na “zelje”.  

Neke pak biljke ipak nisu ignorirane, kao šparoge, koje su svake sezone predmet masovnog lova. Gordana Dragičević ističe kako njoj takvi izleti nisu zanimljivi. “Moja pobuda za iskorištavanjem tog ‘divljeg’ potencijala je prvenstveno antikonzumeristička. Pohodi u divljinu da bi se samoniklom hranom napunile police supermarketa u gradovima nije cilj. Priroda je resurs sama po sebi, a ne nužno tek kad je se ukroti”, ističe Dragičević.

A da samoniklo biljke nije resurs samo za hranu, već i za lijekove, zna udruga Društvo za socijalnu ekologiju iz Brežana Lekeničkih koja je u njemu vidjela mogućnost za olakšanje teške socijalne situacije stanovnika Banije, a bez narušavanja neopisive ljepote tog zanemarenog kraja. Udruga je u suradnji s Poljoprivrednom zadrugom Glinska Banovina iz Gline organizirala tridesetak kooperanata, uglavnom stanovnica Banije, koji skupljaju ljekovito bilje koje se zatim prodaje kao dodatak prehrani pod nazivom Zeleno zlato u šezdesetak ljekarni po Zagrebu i okolici.

“S jedne strane u svijetu postoji trend zdravog života, zdrave prehrane, prirodnih lijekova, a s druge strane imate ljude u zabačenim ruralnim krajevima koji su manje više u potpunosti zaboravljeni i prepušteni sami sebi, ali okruženi čistim materijaliziranim zdravljem svuda oko sebe. Pitanje je bilo kako to zdravlje zapakirati u proizvod. Razmišljali smo i o proizvodima na bazi meda, o organskom voću i povrću, ali samoniklo bilje se činilo kao najjednostavniji početak, doslovce unutar dohvata ruke”, ističe Ognjen Andrić iz udruge Društvo za socijalnu ekologiju.

Zadruga angažira sakupljače na terenu kao svoje kooperante, a udruga otkupljuje sirovinu od zadruge koja se onda prerađuje u gotov proizvod, pri čemu su i u incijalnu preradu opet uključeni kooperanti.

“Sušeno ljekovito bilje u prahu se vani već desetljećima prodaje po specijaliziranim trgovinama, tako da proizvod sam po sebi i nije neka inovacija. I kod nas postoje slični proizvodi, postavljeni kao komercijalni poduhvati na bazi bilja iz uzgoja. Suština je da je naš projekt postavljen unutar domene socijalnog poduzetništva jer nudi široko primjenjiv model samozapošljavanja koji se može lako replicirati”, napominje Ognjen. ognjen

Za potrebe Zelenog zlata sakupljaju se list i korijen koprive, list maslačka, stolisnik, matičnjak, lazarkinja i list kupine. Bilje se, međutim, ne skuplja isključivo za potrebe projekta Zeleno zlato, već i za privatni sektor koji ima potrebu za oko pedesetak vrsta bilja, od kojih zadruga sakuplja otprilike desetak vrsta koje su dostupne na terenu gdje se nalaze njihovi sakupljači.

(Ognjen Andrić s kooperanticama, Foto: Društvo za socijalnu ekologiju)

“Kada bi se ovaj model sakupljanja samoniklog bilja proširio na čitavu Hrvatsku mogli bismo obuhvatiti različite terene i klimatska područja. Samim time bi mogli proširiti ponudu na ostale tražene vrste bilja, produžiti sezonu sakupljanja, povećati količine, te u konačnici povećati broj samozaposlenih u sektoru samoniklog bilja. Taj projekt uskoro kreće u provedbu, a bit će sufinanciran sredstvima EU”, najavljuje.

Iako postoji niz primjera ekološke certifikacije ljekovitog bilja iz uzgoja, Zeleno zlato je prvi primjer takve certifikacije samoniklog bilja. Kako ekološka certifikacija podrazumijeva nadzor površina na kojima se bilje uzgaja, postupak je u ovom slučaju nešto složeniji jer svaki sakupljač ima nekoliko svojih terena na kojima se bilje sakuplja, a svaki teren mora biti u sustavu ekološkog nadzora. “Prednost je što se naši tereni nalaze u krajevima gdje doslovce nikada nije bilo izvora onečišćenja što olakšava ishođenje certifikata. Zeleno zlato je ušlo u postupak pred godinu dana, pa očekujemo eko-certifikat unutar sljedećih godinu do dvije dana”, najavljuje Andrić.

Projekt je već sada financijski održiv jer se operativni troškovi uglavnom mali, a članovi udruge odrađuju rad volonterski. U sklopu projekta razmišljaju i o razvoju linije čajeva. “Nije da smo se mi prvi sjetili, ljudi rukom beru samoniklo bilje od kada postoje. Samo danas oni kojima je to bilje najpotrebnije ne mogu do njega doći osim ako ga netko drugi za njih ne ubere”, napominje Andrić kojeg zabrinjava onečišćenje voda te nestanak staništa. “Razvoj robne marke ‘hrvatsko samoniklo bilje’, što bi uključivalo suradnju javnog, civilnog i privatnog sektora, mogao bi pridonijeti adekvatnoj valorizaciji i zaštiti ovog bogatstva koje uglavnom ignoriramo”, smatra Andrić.

Lijek i hrana, mogućnost za socijalno poduzetništvo, alat u borbi protiv konzumerizma, turistička zanimljivost, put do smanjenja ekološkog otiska, samoniklo bilje je sve to i još mnogo toga što tek trebamo otkriti. piše