Nekad je bila najljepša u Poreču, a danas ima 101 godinu i sama surfa. Štefanija Žužić živjela je u 4 države, podigla generacije djece, dočekivala turiste…Puno stoljeće i još godinu više obilježila je nedavno žena pod čijim su okom odrasle generacije porečke djece koja su danas i sama djedovi i bake.
Štefanija Žužić žena je koja je živjela u čak četiri države, a da se nije pomakla više od 20-ak kilometara, koliko je njezino rodno selo Žužići udaljeno od Poreča. Udala se za ljubav svog života – Ivana, poznatijeg kao barba Giovanin, a da joj se ni prezime nije promijenilo, jer je i on nosio isto. Rodila je dva sina, a veselje joj je danas četvero unuka i osmero praunuka. Tijekom desetljeća zadržala je status, doduše nikad okrunjene, najljepše Porečanke. Generacije Porečana koje su habale klupe u zgradi talijanske osnovne škole tik do Istarske sabornice i Eufrazijeve bazilike pamte tetu Štefaniju koja ih je svakog jutra dočekivala otključavajući školska vrata uz miris mlijeka koji je dopirao iz kuhinje u kojoj se pripremala marenda.
– Moj prvi posao, koji sam počela raditi u 17. godini kada su me poslali raditi jer sam bila vrlo živo i nemirno dijete, bio je s djecom – u kuhinji dječje bolnice na Kantridi. Bilo mi je nekako prirodno nastaviti raditi s djecom u Poreču, kamo smo se doselili kada je 1948. tadašnji “bidelo” – podvornik, koji je bio Talijan, optirao.
Partizani su zapalili dio talijanske vojarne, vatra je zahvatila sabornicu i dio škole, a mi smo se uselili u ruševinu. Bilo je to doba velike neimaštine, a mi stigli sa sela imali smo više doli ljudi u gradu. No, eto, preživjelo se – prisjeća se nona Štefanija teških poratnih dana. Iz tog doba čuva i Orden zasluga za narod koji je dobila jer pomagala i u svom domu od Nijemaca i Talijana skrivala teško ranjenog partizanskog komesara te puškomitraljez, sa ženama je skupljala jaja koja je prodavala i zamjenjivala za lijekove za borce u šumi…
Njezin suprug po cijele je noći popravljao cipele za partizane, a danju čizme za Talijane i Nijemce, koji su znali čak i spavati u njihovoj kući.
– Brak nam je potrajao 72 godine, sve dok se moj Ivan nije umorio od života. Nikada, osim jednom davno u mladosti, nismo se posvadili, a nikad nisam ni zaspala da mi noga nije dirala njegovu. I dan-danas “ćakulan” s njim, ispričam mu sve što je nova – kaže nona, udovica već 11 godina. Čitav je život dvaput dnevno plivala, sve do prije tri godine. Danas ne ide na more, ali redovito čita vijesti, i to na laptopu na kojem surfa bez problema. piše
