Ako dosad niste početli vježbati, možda vas ovo natjera da počnete. Postoje uvjerljivi dokazi da je tjelesna aktivnost povezana sa smanjenim rizikom od raka dojke i debeloga crijeva, a nekoliko je studija dokazalo i vezu između tjelesne aktivnosti i smanjenoga rizika od raka pluća i raka sluznice maternice.
Poznato je da tjelesna aktivnost pomaže u nadzoru nad tjelesnom težinom, održava gustoću kostiju i jakost mišića, smanjuje rizik od razvoja visokoga krvnog tlaka i šećerne bolesti, promiče psihološku dobrobit te smanjuje rizik od smrti od srčanih bolesti i od prerane smrti.
No, nedavne studije koje je financirao Američki državni institut za rak te istraživanja drugih znanstvenih ustanova i centara istražuju ulogu tjelesne aktivnosti i u riziku obolijevanja od raka te u kvaliteti života oboljelih od raka.
Postoje uvjerljivi dokazi da je tjelesna aktivnost povezana sa smanjenim rizikom od raka dojke i debeloga crijeva, a nekoliko je studija dokazalo i vezu između tjelesne aktivnosti i smanjenoga rizika od raka pluća i raka sluznice maternice (endometrija). Ipak, važno je imati na umu da tjelesna aktivnost nije u jednakoj mjeri korisna u sprječavanju svih oblika zloćudnih bolesti.
Rak debeloga crijeva
Utjecaj se tjelesne aktivnosti na pojavnost zloćudnih bolesti najviše istraživao za rizik od pojave raka debeloga crijeva. Više stotina studija najčešće potvrđuje da osobe s višom razinom dnevne tjelesne aktivnosti, i to neovisno o njezinu intenzitetu, trajanju i učestalosti, mogu smanjiti rizik od razvoja raka debeloga crijeva za 30 – 40 posto u odnosu na one koji žive sjedilački.
Rizik se smanjuje bez obzira na indeks tjelesne mase, a najveće je smanjenje rizika vidljivo među najaktivnijima.
Optimalan intenzitet i trajanje vježbanja još je teško utvrditi zbog niza čimbenika, no procijenjeno je kako je potrebno 30 – 60 minuta umjerene do visokointenzivne tjelesne aktivnosti dnevno da bi se postigao najveći učinak u sprječavanju bolesti. Kojim to fiziološkim procesima tjelesna aktivnost utječe na razvoj raka debeloga crijeva?
Pretpostavlja se da postoji više načina, npr. na temelju uloge u energijskoj ravnoteži, metabolizmu hormona, regulaciji inzulina te posebno na temelju smanjenja vremena zadržavanja ostataka hrane u debelome crijevu. Naime, tjelesna aktivnost potiče
pokretljivost crijeva, a time se mogući kancerogeni spojevi kraće zadržavaju u kontaktu sa sluznicom crijeva. Redovita tjelesna aktivnost također povoljno utječe na imunološki sustav i djeluje na niz upalnih i imunoloških čimbenika, od kojih neki mogu utjecati na rizik od raka debeloga crijeva.
Rak dojke
U više je od 60 istraživanja dokazano da tjelesno aktivne žene imaju manji rizik od razvoja raka dojke od neaktivnih žena. Nažalost, opseg je toga utjecaja još teško utvrditi jer se, ovisno o istraživanju, smanjenje rizika procjenjuje u prilično širokome rasponu, tj. negdje od 20 pa čak do 80 posto, a pokazalo se da je učinak tjelesne aktivnosti najveći za žene indeksa tjelesne mase ispod 25 kg/m2.
Posebno treba naglasiti istraživanje koje upućuje na mogućnost da bavljenje sportom u adolescenciji može imati važnu zaštitnu ulogu od raka dojke u starijoj dobi, no pokazalo se da i žene koje povećaju razinu aktivnosti nakon menopauze mogu smanjiti rizik od dobivanja raka dojke u usporedbi s neaktivnim ženama. Većina studija pokazuje da je 30 – 60 minuta umjerene do visokointenzivne tjelesne aktivnosti dnevno povezano sa smanjenjem rizika od raka dojke iako je jedno istraživanje uputilo na 14-postotno smanjenje rizika već i samim bržim hodanjem od sedam sati tjedno.
Istraživači su predložili nekoliko bioloških mehanizama koji bi mogli objasniti odnos između tjelesne aktivnosti i razvoja raka dojke.
Tjelesna aktivnost snižava razinu estrogena o kojima mogu biti ovisne tumorske stanice, a utječe i na snižavanje razine lučenja inzulina i inzulinu sličnoga čimbenika rasta (IGF-I). I žene u menopauzi mogu imati koristi od toga mehanizma jer, iako jajnici u menopauzi nisu više aktivni u lučenju estrogena, njih luče stanice masnoga tkiva koje se pak smanjuje tjelesnom aktivnošću.
Posebno treba naglasiti istraživanje koje upućuje na mogućnost da bavljenje sportom u adolescenciji može imati važnu zaštitnu ulogu od raka dojke u starijoj dobi, no pokazalo se da i žene koje povećaju razinu aktivnosti nakon menopauze mogu smanjiti rizik od dobivanja raka dojke u usporedbi s neaktivnim ženama. Većina studija pokazuje da je 30 – 60 minuta umjerene do visokointenzivne tjelesne aktivnosti dnevno povezano sa smanjenjem rizika od raka dojke iako je jedno istraživanje uputilo na 14-postotno smanjenje rizika već i samim bržim hodanjem od sedam sati tjedno.
Istraživači su predložili nekoliko bioloških mehanizama koji bi mogli objasniti odnos između tjelesne aktivnosti i razvoja raka dojke.
Tjelesna aktivnost snižava razinu estrogena o kojima mogu biti ovisne tumorske stanice, a utječe i na snižavanje razine lučenja inzulina i inzulinu sličnoga čimbenika rasta (IGF-I). I žene u menopauzi mogu imati koristi od toga mehanizma jer, iako jajnici u menopauzi nisu više aktivni u lučenju estrogena, njih luče stanice masnoga tkiva koje se pak smanjuje tjelesnom aktivnošću.
Povećanje razine dnevne tjelesne aktivnosti moglo bi utjecati na lučenje inzulina i leptina (hormona masnoga tkiva odgovornoga za povećanje tjelesne mase) te time i utjecati na prognozu za stanje pacijentica, no važno je napomenuti da je prerano donositi zaključke o izdvojenoj ulozi tjelesne aktivnosti na preživljavanje pacijentica s rakom dojke. Dva ozbiljnija istraživanja pokušala su utvrditi i utjecaj više razine tjelesne aktivnosti na preživljavanje pacijenata s dijagnozom raka debeloga crijeva. Utvrđeno je da je kod ispitanika koji su pojačali tjelesnu aktivnosti nakon dijagnoze bilo manje vjerojatno da će se bolest ponoviti te je i vrijeme preživljavanja bilo produženo.
Iako ove studije upućuju na zaštitne učinke tjelesne aktivnosti, potrebno je više istraživanja kako bi se u potpunosti razumjelo koji oblici, intenziteti i vrste aktivnosti djeluju najpovoljnije. Važno je imati na umu i da tjelesna aktivnost, kao i svaki drugi lijek ili sredstvo sprječavanja bolesti, svojoj povoljnoj ulozi unatoč može imati i nepovoljne učinke ako nije dobro planirano, dozirano i provedeno. Kod već oboljelih ljudi nužno je tjelesnu aktivnost provoditi prema uputama liječnika i uz stručnu pomoć kineziologa kako od nje ne bismo imali veću štetu nego korist. piše
