U Hrvatskoj ljudi uglavnom ne mogu preživljavati od svoje mirovine. Zato se mnogi moraju snaći da zarade koju kunu više. Ovo su ispovijesti ljudi koji su, unatoč problemima, to uspjeli…
Sveukupno sam imao 31 godinu staža kad sam morao u mirovinu. Kad sam vidio rješenje, ostao sam paf. Nisam mogao vjerovati da mi je mirovina tako malena, no više nisam imao mogućnosti izbora. Nakon drugog moždanog udara više nisam mogao raditi i morao sam prihvatiti to. Danas mogu reći da mi je žao što sam u mirovini – priča Slavko Gostrec (61) iz Sesveta.
Cijelog života je radio, a njegova obitelj vodi i malenu proizvodnju svijeća, lampaša i galanterije za lampaše.
– Nikad nisam imao planove što ću raditi u mirovini jer sam se bavio preživljavanjem. Prvih 17 godina radio sam u Badelu, no tad sam dao otkaz kako bih pokrenuo vlastiti posao. Vukla me želja za slobodom i radom za sebe. Supruga je tad otvorila malenu trgovinu tu ispred kuće, a ja sam otvorio firmu za punjenje lampaša. No dolaskom velikih trgovačkih centara male trgovine su počele propadati. Ja sam se u međuvremenu razbolio, pa sam morao ugasiti proizvodnju, a ona zatvoriti trgovinu. Zbog svega toga jednostavno nisam stigao ništa planirati jer se kod nas situacija mijenjala iz dana u dan i trebalo je nahraniti djecu – nastavlja Slavko.
Kaže kako su sin i supruga preuzeli posao sa svijećama, ali uvijek nedostaje još ruku jer posla ima preko glave. Najteže je u vrijeme Uskrsa, Božića i za Sve Svete, kad su svijeće najtraženija roba. Slavko pomaže koliko može.
– Ne gledam to kao na poseban posao, nego kao pomoć mojoj obitelji. Radim ono što mogu, koliko mogu. Vozim robu gdje treba, pomažem oko nabave i popravka strojeva, punim i izrađujem svijeće strojno. No zbog mog stanja to je najviše što mogu. Nema fizičkog rada, ne smijem na sunce, tako da uskačem koliko treba – nastavlja Slavko pokazujući nam pogon za proizvodnju svijeća i objašnjava kako se njegov posao najčešće veže uz stroj s kalupom gdje može sjediti dok aparat radi svoje.
Bio je i na ratištu, ali u financijskom smislu to mu nije pomoglo. Ima sina i kćer, a s velikim nestrpljenjem nada se unucima što prije. Smišlja nove poslove i artikle koje bi mogli proizvoditi kako bi povećali asortiman i proširili poslovanje, no najveći problem u poslu je naplata dugovanja.
– Eto, kažu mi žena i sin da imamo najmanje pet tvrtki koje su nam dužne. To su mahom tvrtke otvorene za deset kuna i nemaju imovine tako da ih se ne može ni ovršiti. Kao da je planski netko otvarao firme, uzimao robu svjestan da je nikad neće platiti i zatim novac od prodaje robe uzimao i trošio tko zna gdje – požalio se.
Ne zna koliko će dugo moći raditi jer sve ovisi o zdravlju. Ponekad, ako se osjeća loše, jednostavno ostavi posao i ode se odmoriti. Dodaje na kraju kako je nedavno u Sesvetama osnovana udruga umirovljenika pa joj se volonterski priključio kako bi i njima pomogao kako može. piše i video
