prvi nacionalni Portal za treću dob u Republici Hrvatskoj pokrenut 2009. godine, od strane Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi, s višestrukom namjenom od kojih je možda najvažnija otklanjanje predrasuda s generacije starijih građana.
prvi nacionalni Portal za treću dob u Republici Hrvatskoj pokrenut 2009. godine, od strane Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi, s višestrukom namjenom od kojih je možda najvažnija otklanjanje predrasuda s generacije starijih građana.
prvi nacionalni Portal za treću dob u Republici Hrvatskoj pokrenut 2009. godine, od strane Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi, s višestrukom namjenom od kojih je možda najvažnija otklanjanje predrasuda s generacije starijih građana.
prvi nacionalni Portal za treću dob u Republici Hrvatskoj pokrenut 2009. godine, od strane Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi, s višestrukom namjenom od kojih je možda najvažnija otklanjanje predrasuda s generacije starijih građana.
prvi nacionalni Portal za treću dob u Republici Hrvatskoj pokrenut 2009. godine, od strane Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi, s višestrukom namjenom od kojih je možda najvažnija otklanjanje predrasuda s generacije starijih građana.

POSAO 55+

sjedalapt

ETIKA 65+

Etika 65+

Facebook & Twitter

Pratite nas!
FaceBook-icontwitter-icon17

 

Ispovijest našeg glumca koji ima više od 50 filmskih i tv uloga

dusko valenticOtkad sam doživio anafilaktički šok i iskusio kliničku smrt, postao sam drugi čovjek. Za koji dan, Duško Valentić (67), veliki hrvatski glumac, spakirat će stvari, sjesti u auto i zaputiti se na more, u Rovinj, gdje već godinama provodi veći dio ljeta.

Iza njega je hektičnih nekoliko mjeseci, u kojima je završio sa snimanjem serije “Zlatni dvori” Nove TV, u kojoj je igrao didu Jozu, Slavonca (i oduševio gledatelje), ali i niz izvedbi njegove monodrame “Najbolje godine”, predstave po motivima “Đuke Begovića” Ivana Kozarca.

Valentić je već neko vrijeme u mirovini, u koju je otišao (silom zakona, dakako) iz svojeg matičnog kazališta Gavella u kojem je na stalnom angažmanu bio tijekom cijele karijere, od vremena kada je kao student Akademije dramskih umjetnosti tu dobio stipendiju.

Iza sebe ima više od 50 filmskih i televizijskih uloga, u kazalištu je preskočio stotku, a kako energije i volje ima na pretek, nepotrebno je zamarati se razmišljanjem koliko će ovaj omiljeni glumac još likova utjeloviti. Jer glumci, u stvari, nikad ne idu u mirovinu. Ili barem ne kada ih traže, poput njega.

- ‘Zlatni dvori’ bili su velik projekt - kaže Valentić, sportski elegantan i fantastično raspoložen. - Takvi su televizijski projekti u biti dnevni posao. Ideš raditi svaki dan, radi se i na minusima i po žegi. A vi u kostimu i, ili se preznojavate pod onom šminkom ili se tresete od zime. Na to uvijek velim: Gle glamura! No, ne žalim se. To je dio posla koji se mora odraditi bez obzira na sve. Vrijedi ona - ‘show must go on’. Ne glorificiram glumački posao i ne mislim da svijet ne bi mogao bez njega. No, odnos prema poslu mora biti uvijek takav. Ne može cijela ekipa trpjeti zbog nečijih hirova.

Svi kažu kako mu je uloga Joze savršeno legla, a i njemu se svidjela, priznaje.

- Dosta davno ostao sam bez oca, a bio sam jako vezan za njega. Uloga je pala u pravo vrijeme, radio sam je puno misleći na svojeg tatu. U toj sam seriji, posrećilo se, govorio jezikom svoje bake, jer smo mi Slavonci. Taj spori akcent i dužine mi nisu strani, s tim sam se rodio - objašnjava glumac, inače pravi kameleon kada su u pitanju narječja i bogatstvo hrvatskoga jezika. Uostalom, bio je i Dalmatinac, a njegovog Papundeka iz “Velog mista” i danas se svi sjećaju. I, da, diplomirao je - na kajkavštini.

Čudesni profesori

- Nama štokavcima iz krajeva u kojima se relativno književno govori jednostavno je imanentno da imamo sluha za jezike, tako da nemam nikakav problem ni s kajkavštinom, ni s čakavštinom. Uz to, na akademiji sam imao čudesne profesore koji su nam otkrili mnoge tajne zanata. Meni je hrvatski i akcentologiju predavao dr. Bratoljub Klaić, pa što više treba reći... - prisjeća se Valentić i dodaje: - Asistentica mu je bila Đurđa Škavić, jezična savjetnica HNK, jezikoslovka, scenski govor su mi predavali Lonza, Crnković... U stvari, bi bilo sramotno da nisam nešto naučio od takvih ljudi. Također, ja jezik volim. I to je bogatstvo jednog naroda, bogatstvo koje treba proučavati i izvoditi. A na kraju, tu je i kategorija vremena koja mi je dala dovoljno utakmica u nogama, dosta toga sam stigao naučiti.

Đuka Begović

Njegov Joza, koji na kraju serije “Zlatni dvori” pronađe ljubav i oženi se, ipak je pravi bećar i takav, kroz smijeh govori glumac, mora biti.

- Kako će biti Slavonac, a nije bećar. Mora se malo probećariti, jednostavno se mora, to je dio mentaliteta, dio tog duha, to veselje i optimizam - govori i analizira tu slavonsku, pa tako i svoju dušu: - Mislim da je to i pitanje geografije, ravnica i horizont koji nije narušen ni s čim, proteže se do kud vam mašta seže, do kud ste bogati duhom. Postoje tri okomice u ravnici - đeram, crkveni toranj i jablan... Stanete na bundevu pa mislite da ste u Alpama. To rađa, vjerojatno, neki drugi način razmišljanja i doživljavanja svijeta i događaja oko sebe. Pa, kako ću ne biti dobre volje ako ujutro ustanem, izađem iz kuće i vidim dokle mi pogled i mašta seže! Ništa me ne ograničava.

dusko valentic1
Duško Valentić ispred svoje kuće u Rovinju

Dio te slavonske duše utkao je Valentić u svojeg “Đuku Begovića” kojeg izvodi već 14 godina i ne namjerava prestati.

- Rekao sam da ću ‘Đuku Begovića’ igrati, i hoću, sve dok me budu zvali, sve dok budem mogao hodati. Ivana Kozarca i Đuku Begovića, zaista doživljavam intimno, kao svoju priču, i mislim, na njegovom mjestu bih i ja tako! I zato, igrat ću ga dok se budem mogao kretati. A mogu i sjedećki, ako bude trebalo sa štapom, onda ću i sa štapom... - kaže i dodaje da je posljednju izvedbu imao u Bosni i Hercegovini, u Kiseljaku, gdje ga publika jednostavno nije puštala s pozornice.

Kada opisuje sebe, Valentić često spominje sreću koja ga prati i činjenicu da nikad nema velikih planova. Smatra kako je imao veliki privilegij da su uloge dolazile k njemu, da on za njima nije morao juriti.

- Jedna jedina uloga koju sam ja zazvao i kojoj sam došao je baš uloga Đuke Begovića. Nosio sam je u sebi dugi niz godina i onda sam se odlučio: to ću raditi, i isplanirao. A drugo... Sve se nekako otvaralo samo. To jest privilegij, ponavljam, meni je tako grah pao... Imam neke anđele čuvare koji paze na mene, ali neću o njima puno pričati. Svakako je jedan od njih moj tata Milan - kaže.

Prijatelj Ivanda

U Rovinju, kamo uskoro putuje, ima kuću, na “preslatkom malom trgu ispod Eufemije”. Voli taj istarski grad jer je poput neke razglednice i po njemu je jedini grad, osim Dubrovnika, koji ima nešto nestvarno u sebi.

- Kuća mi je u predivnom okruženju. Jata galebova počnu buditi u četiri ujutro. Tisuću puta sami im rekao: ‘Pozdravili su vas Zdenko Runjić i Oliver!’ Noći u Rovinju su morske, onakve kakve moraju biti - zna se i dan dočekati.

Iza njega su dva braka, drugi, s novinarkom Brankom završio je 2012. i otada je, tvrdi, solo.

- Divno je biti s nekim, ali nije ništa manje divno biti i sam - razmišlja naglas Valentić.

Rovinj voli i zato što samo 40 minuta od njega, u Grožnjanu, ljeta provode njegovi prijatelji, obitelj redatelja Branka Ivande s kojim Duška Valentića veže dugogodišnje prijateljstvo.

- To je super kombinacija, ‘mare e monti’. Kada se zaželim dobrog društva sjednem u auto i trk do Grožnjana. Osim Branka i njegove obitelji tu je još mnogo mojih prijatelja. Divne su te večeri u Grožnjanu, stalno se nešto događa. Općenito, Istra mi savršeno odgovara. Smiješno je da ja sa svojih 55 kila govorim o kuhinji, no volim jesti i veliki sam gurman, a istarska kuhinja ima sve najbolje od Mediterana i kopna. I dakako, božanstvena vina. Mene zanima tlo, zanima me zemlja i volim je uzeti u ruke. Ta crvena zemlja meni je božanstvena, izgleda fantastično, pod rukom i u mirisu je drugačija od moje slavonske, ali gotovo mi je jednako draga - opisuje Valentić.

Gdje je dom

Nikad se, kaže, ne vezuje za stvari, za materijalno, pa tako mu i ne pada teško što njegova obitelj u Slavoniji koju toliko voli, nema više kuće, nešto što bi zvala svojim.

- Ma ja sam vam čovjek ciganskog mentaliteta, duha. To je jedan od razloga zbog kojeg sam išao u glumce. Glumci su uvijek lutalice. Meni je dom tamo gdje su dragi ljudi oko mene, tamo gdje sam trenutno, a nije mi dom neka građevina - kaže.

Kada analizira svoju profesiju, Valentić priznaje da je današnjim mladim glumcima teže nego što je bilo, recimo, njegovoj generaciji. Slaže se i s kolegama koje govore o hiperprodukciji glumaca, jer svake godine na tržište rada s tri akademije stigne njih pedesetak.

-  Nevolja je u tome što stvarate nesretne ljude. Svatko misli da može to raditi i svatko to želi. Možda je i pitanje vremena u kojem živimo, no zavladala je neka površnost, ne samo kod nas. Danas je puno lakše, nazovimo to, probiti se, ali ostaje isti problem - ostati, opstati, trajati, koji je uvijek postojao u ovom poslu. Gluma sigurno nije površan posao, nema druge no raditi cijeli život na sebi.

O glumcima

Opet se vraća na ono da glumce (a dobro je to i za sve druge) ipak mora pogladiti sreća. Hvali mlade kolege iz “Zlatnih dvora”, serije kroz koju je Nova TV upozorila publiku i stručnjake na puno zanimljivih potencijala poput Katarine Baban, u seriji njegove unuke Ane, koja je glumački vrlo zanimljiva, i Lanu Ujević koja je glumila Martinu, koja studira na Filozofskom fakultetu, a sada razmišlja da ode na akademiju. Komentira i kako bi sapunice trebali režirati najbolji redatelji i u njima glumiti najbolji glumci.

- Ne treba ih, stalno to ponavljam i opet ću, doživljavati u pejorativnom smislu, jer ja radim svoj posao - glumac sam i nije bitno je li u pitanju dječja emisija ili je to prime time dramskog programa. Neću drugačije glumiti Jozu ili Henrika IV. - odrješito govori.

Godine su, za njega, pitanje duha, jer ima nekih ljudi koji se stari rode, a on misli da će umrijeti mlad. Kaže da je to tako, jer je, s 27 godina, potrošio smrt. Tada je, u vojsci, u šest mjeseci imao tri upale pluća. Liječili su ga penicilinom i kada je primio 30. dozu, pao je u anafilaktički šok i doživio kliničku smrt. O tom je iskustvu pričao više puta, no uvijek samo opisujući tijek događaja, bez ulaženja u detalje. Nikada nije, kao što bi mnogi poželjeli, pomislio da treba napisati knjigu o svojem iskustvu.

- Ne, samo neke stvari govorim, a druge ljubomorno čuvam za sebe. Smatram da je to što mi se dogodilo privilegij, koji se ne da potpuno rastumačiti. Jedino što govorim je da se smrti ne treba bojati - govori Duško Valentić i dodaje kako ga je taj događaj promijenio: - Ne znam koliko sam drugačiji, ali drugačije promatram svijet oko sebe i ljude. I to je jedan od razloga zbog kojih se ne vežem za stvari ili prostor, nego za ljude.

Iako djeluje smireno i posloženo, odbija takve komplimente. Nije miran, samo nije nestrpljiv.

- Nakon tog iskustva kliničke smrti postao sam beskrajno slobodan čovjek, u mom duhu ne postoji strah. Recimo, kao i svi, ne bih ja volio tako da nemam, ali mogu živjeti i ako nemam. Život je bitno lakši, a pritom sam Slavonac, ravničar... Di ćeš više!

Dobar odmor

Živcira se, doduše, kao i svi, oko politike, recesije, nevolja dobrih ljudi, ali ne da na sebe i ne dozvoljava da ga se slomi ili manipulira njime. Jedina manipulacija na koju pristaje je ona kroz dobru sliku, dobru notu, vješto napisano slovo ili igru s pozornice.

- I kad se čovjek zaljubi, ali to je nešto drugo... - dodaje veselo. - Sve ostale manipulacije, hvala, ne... Imam svoju glavu, a kad uzmem dobru knjigu ili odem na izložbu Ljube Ivančića onda idem dobrovoljno da me se izmanipulira. Dakle, manipulacija nije imanentno negativna pojam. Kada se popnem na pozornicu, znam da su gledatelji došli biti izmanipulirani, a to je da se smiju kad ja hoću, plaču kad ja hoću, oni na to pristaju, i to je divno i to je moć. Ali ona završava onog trenutka kad se upali svjetlo. Nakon tog trenutka ja prestajem biti njihov heroj, ponovno sam čovjek koji plaća svoje račune, i ima svoje probleme. To je odgovor na pitanje o zvijezdama i slavi za kojom mnogi žude. Uvijek postoji uteg koji vas drži pri zemlji, bili to računi ili dijete koje te vuče za nogavicu i kaže - ja bih bananu... I to je sva mudrost.

Zasad, jedini plan koji ima, a i on je samo u grubim natuknicama, je - dobar odmor u Istri. Dok ne zazvoni telefon s nekom novom, sjajnom ulogom. piše

Gostovanje u emisiji


PopUp MP3 Player (New Window)

Zanimljivosti

Željko je igrao u Karlovcu, Dinamu, Zagrebu, Napretku iz Kruševca, Rijec...
Dugo SeloStjepan Novak novi predsjednikNakon iznenadne smrti dugogodišnje...
Vino bi moglo zamijeniti pivo kao omiljno muško piće, ako je suditi prem...
Osječka policija zatražila je pomoć oko pronalaska biciklistice koja je sudje...
Ako je ikako moguće, ne gulite koru jer su upravo u njoj hranjive tvari najzast...