Sami u selu: Nikoga više nema, zemlja je škrta, žega sve ubija

843

selo imotskiSamo tri sata zrakoplovom od Bruxellesa ili još bliže, svega četrdesetak minuta od hrvatske metropole Zagreba život je odavna stao za rijetke stanovnike zabiokovskih, danas napuštenih sela 

Tamo gdje vuk poštu nosi, a lisica pravdu dijeli, e tu ti mi, sinko, živimo, dočekuju nas Ilka i Joko Knežević u zaseoku Moruklje na samoj granici imotskog i vrgoračkoga kraja.

Samo tri sata zrakoplovom od Bruxellesa ili još bliže, svega četrdesetak minuta od hrvatske metropole Zagreba život je odavna stao za rijetke stanovnike zabiokovskih, danas napuštenih sela.

selo imotski1

Posljednji Mohikanci ove kotline ljubomorno čuvaju kamena gnijezda, broje svoje zore i dane na pristojnom odmaku od ostalog svijeta. Ilka i Joko svoje dane i godine broje, kažu da za bolje ne znaju, a i da znaju, što će im?! Cijeli su se život naviknuli na svoju “mižeriju” i za bolje niti ne žele znati. Ljeti žega uništi i ono malo truda što ulože u sadnju krumpira ili nešto od povrća, a zimi snjegovi i kiše. I svemu tome već godinama odolijeva njihov mali dom od kamena, pokriven slamom. A u njemu otvoren komin i vatra na ognjištu, gdje Ilka priprema jednostavna jela.     

Struju imaju, ali vodu još crpe iz čatrnje.

– Ne tako davno ovdje je bilo deset dimova. Bilo nas je sedamdesetak, pa onda spalo na dvadesetak, a danas ja i moja Ilka uglavnom sami, priča Joko.

– Ima nešto što nas čuva, jer tko bi, sinko, u ovoj samoći i pustoši – potiho će Ilka, koja je prije, dok je godine nisu pritisle, jer broji već 81., imala po cijeli dan nešto raditi. Bilo je više i stoke, a danas kroz smijeh kaže da ima samo prvu i zadnju ovcu.

– Ma ostale tek dvije i, da mi nije njih, da barem na ovakav način skratim vrijeme, i njih bih smakla – onako više za sebe prebire mislima dok guli krumpir.

– Sve se mlado iselilo, a staro pomrlo. Neka meni moga Joke jer kad padne noć, a san neće na oči, mi znamo zoru dočekati pričajući. Lijepo je sjetiti se onih godina kad je selom odzvanjao smijeh mladosti, ljubovalo se po proplancima, žito se želo i težak je život bio, ali nije kao sada – dodaje Ilka.

Cijeli se ovaj vrgorački kraj od Kneževića, Poliza, Pandžića, Bebeka, Sokol, sve do Raščana, iselio. U selu se više ni misa ne služi, nema za koga svećenik dolaziti. Nešto malo južnije u zaseoku Ožići dobrodošlicu nam upućuju tri psića – Đina, Bruna i Malena. Njih troje i vlasnica Marija Knežević (85) jedini su u selu. I to već 12 godina.

selo imotski

– Došla sam ovamo kad mi je bilo nepunih šest godina, kod dida, bake i ujaka. Tu sam odrasla, brinula se o njima, pa o ujacima i tetama, a onda me ‘vrime pregazilo’. Nisam se udavala, ostala sam tu na ognjištu pradjedova. Dok sam mogla, sve sam radila, vinovu lozu sadila i dobro se od rada živjelo, bili smo bogata obitelj – priča nam Marija dok Đina pažljivo prati svaki pokret gazdarice.

– Ma što bih da mi nije njih?! Jedni drugima pravimo društvo. Znate, teška je samoća, duge noći. Obilaze me nećaci, ali što bi oni ovdje sa mnom – govori Marija, koja bez obzira na život u osami ima u svom govoru dozu otmjenosti. Ne voli, kaže, gledati turske sapunice, više voli pogledati dobru utakmicu. Politika je ne zanima jer “malo oni mare za nju i takve kao što je ona”.

I dok nas put nosi dalje prema napuštenim selima Zabiokovlja, pokušavamo evidentirati koliko je stanovnika ne tako davno, prije 30-ak godina, živjelo u ovom kraju. Gotovo je 2000 stanovnika manje, osam osnovnih škola je zatvoreno. Nekad je u jednom razredu sjedilo i po 20 učenika. Danas ih u svim selima nema toliko. Na istoku općine Zagvozd selo je Krstatice, do četvrtog razreda školu pohađaju u tri razreda, tri učenika, sve pusto, a u zaseoku Buljubašići, gdje je drača zarasla u put koji vodi do jedine stanovnice, Mare Buljubašić, kao da je vrijeme davno stalo. Samo se čuje pjesma, kao da je kuća puna čeljadi, a ne sama Mara, koja je odavno zagazila u osmo desetljeće.

– Dok sam bila mlada i mogla raditi, mladost su mi škoji odnijeli. Nisam gledala je li podne i je li zvizdan peče, brala sam lavandu po otocima, radila po hotelima u kuhinji. Hvar, Brač, Vis bili su moj drugi dom, ali sve je to bilo bez staža i danas sam tu gdje jesam – priča teško pokretna Mara. Noge je izdaju. A dok smo razgovarali, na Marina vrata je pokucao, kako ga ona od milja zove, “dobri duh” starih i nemoćnih, Darko Karin iz imotskog Crvenoga križa. Pali su i poljupci, zagrljaj, Darko nije došao praznih ruku, tu je paket potrepština. Uz crnu kavu, za nas skuhanu, ozarilo se Mari lice.

– Više valja lipa rič nego sve bogatstvo svijeta – zaključuje i nastavlja:

– Opustjela nam sela, nema se posla, sve je obraslo u draču i korov, samo do kada ovako? Lako je za nas starije, ali žao mi naše mladosti, odoše u tuđinu. Ni djedova ognjišta neće se za koju godinu sjećati – tužno govori Mara.  piše