Dan u životu jedne beskućnice

1053

djurdĐurđa (69) već 208 dana živi na ulici. ‘Moj put u pakao bio je dug i mučan. Sve je počelo nakon što mi se raspao brak’ Na prvom katu ruševne kuće, bez priključka za struju i vodu, u hrpi smeća punog štakora, u srcu zagrebačkog Trnja, Đurđa sjedi na kauču s jeftinom plastičnom krunicom u ruci.

I svake večeri u tom kutu hladne, pljesnive sobe s urušenim stropom postavlja si isto pitanje.

Kako sam ja završila u ovom paklu?

Imala sam sve, kaže mi, supruga i četvero djece, obiteljsko imanje, brata i sestru, radila kao krojačica, putovala, učila francuski.

Danas, sa 69 godina na leđima, ono što posjeduje stane joj u maleni dječji ruksak vječno obješen na lijevom ramenu, i dvije plastične vrećice u desnoj ruci, Osobna i zdravstvena iskaznica, iskaznica pučke kuhinje i nešto sitnog novca u novčaniku. Prastari mobitel, par narukvica pokupljenih u smeću i jedna krunica. Dvije, tri majice, jakna i ručnik. Naočale za vid, sapun, ručnik i platnene tenisice. Jedne malene škarice.To je sva njena imovina.

Cjelodnevni ulov

Uz to i jedna papirnata potvrda s kojom na blagajni Konzuma može podići šest kuna, od skupljenih plastičnih boca. To je njen cjelodnevni ulov, 12 plastičnih boca, jer četvrtak je, a Đurđa mrzi četvrtak. Kamioni Čistoće tim danom u zoru isprazne sve kontejnere na njenoj ruti. I ulov je stoga mizeran, a o njemu ovisi hoće li biti gladna ili sita.

Đurđa je beskućnica, nevidljiva žena, 208. dan na ulici.

U paklu, kako kaže, a drugačije ga se ne može ni opisati, nije završila preko noći, put u propast bio je dugačak i mučan, i trajao je godinama. Kad joj se brak raspao, suprug se s kćerima odselio u Alžir. Sin joj je, kaže mi, valjda u Nizozemskoj, mlađa sestra, posljednji oslonac u životu, umrla je lani, a stariji brat, ako je uopće živ, negdje je u Francuskoj. Polubrat koji je preuzeo obiteljsko imanje ne želi je ni vidjeti, a jedina s kojom održava kakav-takav kontakt najmlađa je kći. Ona joj je za Novu godinu poslala čestitku i uplatila sto dolara na račun. Otad se nisu čule.

– Većinu radnog vijeka bila sam zaposlena, ali skupila sam samo osam godina staža. Gazde me nisu prijavljivali, često nisu isplaćivali ni plaće. Nemam pravo na mirovinu. Nemam pravo na socijalnu pomoć jer formalno sam još uvijek udana. Ne mogu naći posao. Nemam gdje živjeti – nabraja mi tiho, ali bez emocija. Đurđa, shvatit ćemo to ubrzo i sami, nije žena od suza, ne priča puno, ne kuka i ništa ne traži.

– Ponekad prosim, nije me sram. Ne volim to, ali ima dana kad nemam izbora. Prolaznici na ulici me pitaju zašto. Zašto kopaš po kontejnerima, zar ti nije dosta pučka kuhinja? Ali jedan obrok dnevno nije dovoljan. Imam pravo na bananu, ili sendvič, trebaju mi potrepštine za žensku higijenu, boja za kosu – kaže. Puši, ali cigarete ne kupuje, zapalit će samo ako joj ih netko pokloni. Još uvijek imam pravo osjećati se kao ljudsko biće, želi mi reći.

Nitko ne zna koliko je ljudi u Hrvatskoj poput Đurđe.

Amerikanci su početkom godine izračunali da po njihovim ulicama, automobilima ili utočištima za beskućnike živi oko 565 tisuća ljudi. Četvrtina ih je mlađa od 18 godina. UN je još prije deset godina procijenio da ih je u svijetu oko sto milijuna. Danas sigurno i više.

Hrvatski državni zavod za statistiku kroz popis stanovnika 2011. evidentirao je 215 beskućnika. Pojednostavljeno, ljudi koji su se tako u popisu izjasnili. Ali danas se procjenjuje da ih je samo u Zagrebu oko 350, a na području cijele zemlje dvostruko više. Polovica nigdje nije evidentirana.

Dnevna rutina

Zakon o socijalnoj skrbi do te 2011. godine beskućnike uopće nije poznavao kao službenu kategoriju, nisu imali pravo na zdravstvenu skrb, primanje socijalne pomoći niti posjedovanje osobnih dokumenata. Jer osobni su dokumenti vezani uz prebivalište, a prava uz osobne dokumente. Pa ako nisi imao adresu, nisi imao ništa. Kao da nisi postojao.

Danas u zemlji postoji 14 prenoćišta i prihvatilišta za beskućnike u Hrvatskoj. Samo pet crkvenih pučkih kuhinja u Zagrebu dnevno podijeli oko 1200 obroka, Grad Zagreb otvorio je još četiri takve kuhinje.Đurđa u kuhinjama jede, ali prenoćišta ne želi koristiti.

– Tamo se ne osjećam dobro, nemam svoj mir, nisam doma – kaže. Između ostalog, to bi ozbiljno poremetilo njenu dnevnu rutinu, koje se slijepo drži, i narušilo slobodu kretanja, koja je valjda posljednja stvar za koju osjeća da joj još uvijek pripada. I to ne da bi se skitala, nego da bi preživjela.

Njezin tipičan dan izgleda ovako: ustaje u šest, ljeti i ranije, pa juri na tramvaj na uglu Vukovarske i Miramarske. Ima besplatnu godišnju kartu i obilato je koristi. Deset minuta kasnije već je kod Autobusnog kolodvora, gdje mijenja liniju, pa s drugim tramvajem ide do Trga bana Jelačića, gdje presjeda u treći.

Prije osam već je na Britanskom trgu, tu počinje njena ruta. Krećemo zajedno od mjesta gdje Bandić gradi novu fontanu. Kontejner po kontejner, kanta po kanta, idemo uz Kukuljevićevu prema Kozarčevoj, pa pored Sanaderove kuće skroz gore prema Goljaku. Đurđa hoda brzo, bez predaha, ne priča puno, staje ispred svakog kolnog ulaza, kopa po svakoj kanti. Stajemo kod urbane vile na tri kata, arhitektonskog čuda ispred kojeg vlasnik polira svoj Audi TT.

Zaključane kante

Divan je jesenski dan, vruće je, ulica je tiha, ali Đurđa je neumorna.

– Vidiš, ovi zaključavaju svoje kante iza metalne ograde, nikako ne mogu do njih – kaže glasno, možda i namjerno, ali vlasnik kabrioleta ne reagira.

A onda desno, prema Kozarčevim stubama, 93 strme stepenice uz brijeg. Đurđa ih prođe svaki dan dva puta, tjedno 930 stepenica do Pantovčaka, pa ponovno dolje prema Britancu. Kao Sizif je, sve to penjanje uzalud, za šest kuna koliko će ih u četvrtak skupiti.

Ima, naravno, i boljih dana.

Đurđa u prosjeku skupi 60 boca dnevno. To je 30 kuna. Rekordni ulov joj je 160 boca, ili 80 kuna. U takve dane priušti si sendvič. Napravi ga od peciva koje dobije u pekari i one najjeftinije salame pred istekom roka trajanja koju trgovački lanci kasno navečer prodaju u pola cijene.

– Nekad si poželim šunkicu pa si priuštim. Nekad pojedem bananu, zbog kalija i magnezija – objašnjava mi.

Kako još zarađuje Đurđa?

Skuplja metal, ima malene škarice za bakrenu žicu, a dobrim ulovom smatra aluminijske tave ili lonce koje ponekad nađe u kontejnerima.

– Kilogram bakra je 30 kuna, ako su žice, dobijem i po 50. To prodajem otkupljivaču u Stenjevcu. Na povratku stanem u Prečkom u udrugu Restart, tamo se mogu otuširati, popiti kavicu ili dobiti pecivo. Predahnuti.

Stvar je organizacije, ubrzo nam postaje jasno. Naučiš kojim danima obližnji hotel u zoru prazni smeće, pokupiš što možeš prije kamiona Čistoće. Ako imaš sreće, osoblje će ti boce ostaviti u vreći pored. Upoznaš ljude po čijim kantama kopaš. Uvijek ih pozdraviš. Ako su dobri, i oni će ti boce sortirati odvojeno. Ali moraš biti brz i pokupiti ih čim ih ostave, jer netko će te preduhitriti.

Boce najbolje skupljaš u ponedjeljak ujutro, kad ljudi nakon vikenda ujutro idu na posao, tada najviše bacaju smeće. Hranu iz kontejnera ne diraš, osim ako ju je netko ostavio sa strane, uz poruku. Inače je preriskantno.

Kad odradi rutu po Britancu, koju ponekad proširi na Gundulićevu, Đurđa ode do pučke kuhinje u Branimirovoj. Ručak je od 11 do 13.30 i kašnjenja nema. Dok tog jutra sjedimo na kavi u njenom kvartu, pomalo nas napeto podsjeća da je vrijeme ručku.

– Ako zakasnim, neće mi htjeti očitati karticu, ostat ću bez jela. Krenimo – govori.

Četvrtak je za nju baš prokleti dan, nema boca, a ni obrok joj se pretjerano ne sviđa. Rijetko varivo s lovačkom kobasicom, šnita kruha. Već sutra, u petak, na meniju je juha od rajčice, s prženim papalinama i blitvom s krumpirom kao glavnim obrokom.

Ali danas, u četvrtak, zdjelica je malena, kobasica pomalo bezukusna, ali “za tezgom je onaj divni koji dijeli i banane”. Đurđa voli tog momka, nikad nije bezobrazan prema njoj.

Jede brzo, bez riječi, gleda samo u tanjur. Nismo se ni snašli, a ona već vraća posuđe kuharicama. Većina ljudi oko nje čini isto. Psuju nas jer vide fotoaparat. Ne žele biti cirkuske nakaze u sutrašnjem tisku.

– Nitko se ovdje ne dolazi družiti. Ljudi uđu, brzo pojedu i odu svojim putem. Rijetko tko ostane sjediti i pričati, nemamo taj luksuz – kaže mi.

Pričamo o malim tajnama koje joj olakšavaju život.

Dok kopa po kontejnerima, primjerice, ne traži samo boce. Nađe li kakvu staru knjigu ili dranguliju, odnosi ih preprodavačima starina na Britancu.

– Za knjigu, ako je u dobrom stanju, daju pet kuna, ostalo koliko se pogodimo. Ali nikad to nije puno, i oni moraju zaraditi – kaže.

Zajedno smo već satima, pa se Đurđa napokon opušta, leži joj uloga vodiča kroz beskućnički Zagreb. Želi nas svemu naučiti: javni toalet na Britancu, odmah kod cvjećarni, dobar je za brzo osvježenje, pekara preko ceste jedna je od onih koja dopušta kupcima da s par kuna viška kupe besplatni kruh za sirotinju.

– Danas smo došli prekasno, polica s besplatnim pecivima je prazna – kaže mi dok izlazi iz nje.

Uvijek svježi kruh

Đurđa voli kruh, zna gdje je dobar, gdje je loš. Najbolji je, kaže, u pučkoj kuhinji na Opatovini. Uvijek svjež, ali tamo moraš jesti stojećki jer nema stolova, objašnjava. Najgori kruh je u Jukićevoj, ne zna zašto, ali jednom su joj objasnili kako se nisu mogli pogoditi s pekarima da im ga redovito dostavljaju. Postoji crkva u središtu grada gdje jednom tjedno nakon mise sirotinji dijele po pet ili deset kuna. Đurđa je dobro upućena, taj paralelni Zagreb upoznala je u samo šest mjeseci. A još osamdesetih, beskućnici poput nje na teritoriju Hrvatske bili su rijetkost, kažu Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i Jelena Ogresta, docentice Studijskog centra za socijalni rad Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Autorice su studije “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj”, prvog sveobuhvatnog istraživanja beskućništva kao oblika ekstremnog siromaštva koje je u zemlji do prije koju godinu bilo potpuno zanemareno. U to vrijeme slike ljudi koji žive u kanalizaciji ili ruševinama, a hrane se u pučkim kuhinjama dolazile su samo iz SAD-a, Indije ili brazilskih favela. Ali rat te gospodarska i politička tranzicija ostavili su mnoge Hrvate na marginama.

– Možda još ne možemo govoriti o ekspanziji beskućništva u Hrvatskoj jer bi to podrazumijevalo ogroman porast, ali da je došlo do općeg osiromašenja znatnog broja građana i ovdje – to je točno – kaže Družić Ljubotina, docentica Studija za socijalni rad, koja na fakultetu predaje kolegij “Siromaštvo”.

‘Nikad se nije vratila’ djur2

Priča o Đurđi definitivno spada u taj okvir. Rođena je na obiteljskom imanju u Rakovu Potoku, kao srednje od troje djece, u prosječnoj radničkoj obitelji tipičnoj za tadašnju Jugoslaviju. (Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i Jelena Ogresta)

– Majka trgovkinja radila je cijele dane i noći. Sav novac ulagala je u gradnju obiteljske kuće. A onda su je jedne večeri odvezli kolima Hitne pomoći i nikad se više nije vratila. Imala sam pet godina kad je umrla – kaže mi dok tumaramo po Kozarčevoj u potrazi za limenkama i bocama.

Otac joj se ubrzo ponovno oženio. Đurđa kaže da je ta žena dugo trčala za njim jer je bio lijep.

Ali s maćehom se uopće nije slagala.

– Čim se uselila sa svojim sinom iz prvog braka, mene su poslali baki, majčinoj mami, divnoj i pristojnoj ženi koja me otad odgajala.

Život je tada još bio relativno dobar. Đurđa se za krojačicu školovala u Tekstilnoj školi, a kao srednjoškolka je prilikom jednog izlaska u Studentski centar upoznala svojeg budućeg supruga, studenta iz Alžira na razmjeni.

Mlada i luda

– Ljubav na prvi pogled, naravno, a on je odmah htio brak. Bila sam mlada i luda, pristala sam. Vjenčali smo se 1965. kad sam navršila 18 godina i zajedno smo bili sve do 1995., punih trideset godina, s naših četvero djece. Pitam je što se dogodilo, zašto je napustila obitelj, ali odgovara mi da je za neke priče bolje da se više nikad ne prepričavaju.

On je nakon toga s djecom otišao u Alžir. Kao inženjer tamo je dobio posao i stan. Ona je ostala i nastavila životariti. Posljednjih četiri i pol godine živjela je s jednim muškarcem, ratnim invalidom s PTSP-om, kao podstanarka kod jedne starije žene.

– Ne mogu se žaliti, dobro smo se slagali. Bio je nervozan čovjek, ali ja sam bila jako mirna. Uz mene se i on smirio, a žena kod koje smo živjeli jako ga je voljela. Kad su je odvezli u starački dom, dopustila nam je da ostanemo tu živjeti, i to besplatno – prisjeća se.

Taj muškarac imao je ozbiljnih problema s jetrom i gušteračom i u ožujku je nenadano preminuo. Đurđa ga je pokopala na svom grobnom mjestu, osjećala je da mu toliko duguje. Do danas ga, priznat će mi tijekom razgovora, nije odžalovala. A onda, tri dana nakon njegove smrti, pazikuća je promijenio sve brave jer je nasljednici vlasnice stana više nisu htjeli.

“A kaj ste vi mislili, gospođo draga, da bu se dogodilo”, rekli su joj. Odvjetnik obitelji u prolazu je rekao: “Lako ćemo s njom, samo je više nemojte puštati u stan i to je to”.

I tako se Đurđa, krojačica iz Rakova Potoka, koja je dio radnog vijeka provela u Nadi Dimić, a dio u Alžiru gdje je šivala za bogate Francuze, nakon svih životnih krahova krajem ožujka prvi put našla na ulici.

djr3Bez novca, bez rodbine, bez šanse.

Prvu je noć prespavala kod prijateljice u kuhinji, a onda su je i otamo potjerali jer “ako nema čime pridonositi, ne može tamo živjeti”. Drugu noć iz ruksaka su joj ukrali mobitel.

Prvi mjesec spavala je u nekom skvotu na Knežiji, gdje su joj svaki tjedan krali odjeću i dokumente. Noćima su je salijetali narkomani. A onda je nabavila metalni štap kojim bi lupala po praznom vatrogasnom aparatu, nađenom na smetlištu, kako bi ih otjerala. I tako je i službeno postala beskućnica. Baš kao i 350 drugih “službenih” beskućnika koji se danas vode u evidenciji Ministarstva socijalne skrbi.

Ljubotina opisuje birokratski proces kroz koji je svaki od njih morao proći.

– Dostavljaju svu potrebnu dokumentaciju, moraju omogućiti uvid u osobne i obiteljske prilike, dokazati svoj status, aktivno sudjelovati u procjeni potreba i izboru ciljeva tretmana, preuzeti svoj dio odgovornosti u postupku promjene i izvijestiti o eventualnim novim životnim okolnostima koje utječu na ostvarivanje prava – pojašnjava.

A prava su: 800 kuna mjesečno socijalne pomoći, jedan topli obrok u pučkoj kuhinji, stručna potpora u obavljanju poslova kojima se potiče radna aktivacija i socijalna inkluzija. Uz to i privremeni smještaj u prenoćištu i prihvatilištu. Zakonom o socijalnoj skrbi propisano je da su svi veliki gradovi i gradovi koji su središta županija dužni u svom proračunu osigurati sredstva za uslugu prehrane u takvim pučkim kuhinjama i prenoćištima.

I zapravo, posve je jasno da se velik broj beskućnika ne želi službeno prijaviti.

Srame se, boje procedure, ne žele odgovarati na pitanja, osjećaju se poniženo, nisu dovoljno informirani, a mnogi se bore s ovisnostima i psihičkim problemima.

Teška pitanja

– Vozim se tramvajima i gledam te mlade cure koje uopće nisu iz Zagreba. Spavaju u njima, o prenoćištu uopće ne razmišljaju, ne zanima ih pomoć. Kad ih pitam zašto, kažu mi da ne žele da ih se maltretira, da im se postavljaju teška pitanja, da moraju nekome podnositi račune. Dobro nam je ovako i samima, kažu mi – opisuje Đurđa kako to izgleda u stvarnom životu.

Stvarnom životu o čijoj se kvaliteti nije puno znalo prije objave “Slike podrške o beskućnicima u Hrvatskoj”. dju4

Istraživanje koje su provele Ljubotina, Radović i Ogresta pokazalo je da su beskućnici u Hrvatskoj svakodnevno izloženi stresovima u svojoj okolini zbog borbe za preživljavanje i utrkom za zadovoljenjem osnovnih životnih potreba. Uvjeti su to života koji značajno utječu na tjelesno i psihičko zdravlje.

Đurđa kucka prstom o stol dok mi objašnjava kako je zdravlje zasad dobro služi (iako je muče zubi koji će uskoro zahtijevati detaljnu rekonstrukciju), ali prema podacima iz istraživanja, više od 28 posto ispitanih beskućnika tijekom zadnjih godinu dana boravilo je u bolnicama. Podaci iz prihvatilišta kažu kako polovica ove populacije ima značajnih zdravstvenih problema, a istraživanje iz 2012. pokazalo je da 30 posto ispitanih beskućnika ima ozbiljne psihičke poteškoće, zbog čega su barem jednom hospitalizirani.

Slično je i u drugim zemljama. U Grčkoj njih 32 posto navelo je da ima psihičke poteškoće, a depresiju su označili kao najčešću.

Istraživanje docentica s Pravnog fakulteta otkriva i da je među evidentiranima značajno veći broj muškaraca (80 posto) u odnosu na žene, te da najveći dio ljudi koji žive na ulici ima srednje strukovno obrazovanje (63,6 posto).

Podaci o strukturi zanimanja otkrivaju da je riječ o zanatskim zanimanjima s nižim obrazovanjem, dakle najčešće trogodišnjim strukovnim školama.

Svaki četvrti beskućnik ima samo osnovnoškolsko obrazovanje, a 6,4 posto ih ima diplomu i visoku stručnu spremu.

Najveći broj ispitanih u prenoćištu bude smješten po godinu dana, pri čemu je prosječna duljina smještaja 4,9 godina, a najdulji smještaj trajao je čak 19 godina.

Prije tri godine lošu situaciju zakomplicirala je odluka bivše ministrice Milanke Opačić, koja je dodatno otežala položaj beskućnika.

– U Zakonu o socijalnoj skrbi iz 2013. godine donesena je odredba prema kojoj beskućnici u prihvatilištima nemaju pravo na stalnu novčanu pomoć. Dakle, oni ne dobivaju nikakvu novčanu pomoć, osim ponekad jednokratnu pomoć. Onaj tko je donio takvu odredbu išao je logikom da su u prihvatilištima beskućnicima zadovoljene osnovne životne potrebe kao što su hrana, smještaj, odjeća i obuća. To je zaista nepravedno i govori o suštinskom nepoznavanju ove problematike od strane zakonodavca – kaže Olja Družić Ljubotina.

U međuvremenu to je ipak ispravljeno, za kategoriju beskućnika kojima je socijalna pomoć odnosno zajamčena minimalna naknada omogućena iako su smješteni u prenoćištu.

U Hrvatskoj postoji i nešto što se može opisati kao beskućnički regionalizam – pokazalo je istraživanje – jer beskućnici iz grada Zagreba značajno češće od sudionika iz ostatka Hrvatske navode da je razlog njihove nezaposlenosti to što poslodavci ne žele zaposliti beskućnika. S druge strane, sudionici iz ostatka Hrvatske češće nego oni iz Zagreba smatraju da su nezaposleni jer u regiji nema slobodnih radnih mjesta. Zato u Zagrebu osobe u statusu beskućnika, u većoj mjeri, navode da skupljaju boce (10,6%) nego beskućnici iz ostatka Hrvatske (2,2%), čime pridonose svom uzdržavanju.

San o vrtu

Međutim, to malo znači ljudima kao što je Đurđa. Pitam je što joj sve treba da bi preživjela, može li joj se kako pomoći. Đurđa ne traži ni novac ni hranu, čak ni odjeću, trebaju joj specifične stvari.

– U kući u kojoj trenutačno boravim, s još nekoliko beskućnika, nemamo ni struje ni vode. Dobro bi nam došao agregat na struju, da si možemo kuhati, da se možemo grijati. Treba mi besplatna pravna pomoć, odvjetnik koji će mi pomoći da se razvedem, i to mi neće naplatiti. Geodet koji će mi besplatno rasparcelirati zemlju koju na Šestinama imam kao nužno nasljedstvo od pokojnog oca – nabraja.

Đurđin plan, naime, jednostavan je. Osigurati vlasništvo nad svojim dijelom zemlje, tamo nekako dovući jedan od onih radničkih kontejnera u kojem bi si stvorila novi dom. Posadila bi povrće da ne mora prositi za hranu, a izvor vode udaljen je od lokacije samo nekoliko stotina metara.

I onda bi djevojke i žene koje susreće po tramvajima nagovorila da joj se pridruže. I živjeli bi slobodno, kako sami požele.

– Želim taj komadić zemlje, da sam svoja na svome, nikome neću stvarati probleme – govori mi, a glas joj prvi put drhti. Svatko ima pravo na krov nad glavom, objašnjava mi.

Do tada, pred njom je dugačak put.

Na ulici je od ožujka, ljeto je bilo dugo i toplo. Ali sada dolaze jesenje kiše, a onda i hladna zima. Blato, temperature ispod nule i novi problemi.

– Još uvijek postoji mjesto u ovom gradu gdje kad dođem, osjećam nadu, mir i spokoj. Uzmem svoju krunicu, pa odem u franjevačku crkvu na Kaptolu i tamo se molim sat, dva. Jedino tamo se osjećam ispunjeno, opušteno, zaboravim na probleme – kaže. A kad si u glavi miran, i tijelo je otpornije, objašnjava.

– Poznajem velik broj beskućnika i neki od njih postali su mi prijatelji. Prije svega oni su obični ljudi koji nose ‘etiketu’ beskućnika, a koje je splet okolnosti doveo u situaciju da su ostali bez krova nad glavom, o čemu nisu niti sanjali da bi im se moglo ikad dogoditi. Oni su heterogena skupina ljudi, svatko je priča i karakter za sebe. No, ono što ih sve veže jest taj snažan osjećaj poniženosti i narušenog dostojanstva, koje društvo zna dodatno potkrepljivati. Bez ikakve patetike i demagogije, mogu reći da sam obogatila sebe kao osobu i ljudsko biće otkad poznajem neke od njih koji su zauzeli značajno mjesto u mom životu – zaključuje Olja Družić Ljubotina.

Danas je subota, i Đurđa je dok ovo čitate negdje uzduž svoje rute na Britanskom trgu. Kavu je ujutro popila samo ako ju je počastila jedna od rijetkih prijateljica koje još ima, ista ona koja joj je poklonila svoj stari mobitel. Ako je jutro bilo dobro, s punim vrećicama ide kod otkupljivača boca, iza Konzuma na Britancu.

dju5Dan kao svaki

Sa 15 kuna koje dobije možda će naći neku jeftinu boju za kosu, vrijeme je, jer sijede joj već odavno probijaju kroz njenu omiljenu crvenu boju. Večerat će samo ako u Intersparu bude 80 posto popusta na nareske kojima je istekao rok trajanja.

Za dva dana, u ponedjeljak 10. listopada, diljem planeta obilježit će se Međunarodni dan beskućnika. Mediji će biti puni priča sličnih Đurđinoj, udruge će nas bombardirati statistikama, neki poznati i važni ljudi obići će pučke kuhinje i u njima možda odvolontirati smjenu ili dvije, dok se kamere ne ugase. Za Đurđu će to biti samo još jedan dan. Ustat će u šest, pojuriti na stanicu, i nakon dva presjedanja krenuti duž Kozarčeve, od kontejnera do kontejnera. Hodat će brzo, šutjeti, s crvenim dječjim ruksakom na lijevom ramenu.

Nećete je ni primijetiti. Đurđa je nevidljiva žena. piše