Ivan Turkalj je do prije četiri godine imao vlastitu tvrtku, zarađivao i do milijun eura, a danas živi u svom bivšem uredu, jednom tjedno odlazi na Zavod za zapošljavanje i jedva spaja kraj s krajem. ‘Pokopali’ su ga, kaže, dužni partneri.
Šezdesetjednogodišnji poduzetnik Ivan Turkalj do prije četiri godine vodio je uspješnu tvrtku. Od 1992. bavio se poslovima u drvnoj industriji, od uvoza hidrauličnih kranova iz Skandinavije do izvoza prerađenog drveta. Zapošljavao je 18 radnika i poslovao s brojnim uglednim tvrtkama, a između ostalih i s Hrvatskim šumama i s Ikeom.
Danas živi u prostoru od 60 kvadrata koji mu je nekad bio ured. Preuredio ga je u stan. Preživljava prodajući stare zalihe robe: alate za sječu drva, ulja i maziva, rezervne dijelova i slično.
“Za ovo ću dobiti pet tisuća kuna. Odmah idem platiti telefon, tako da mi ga ponovno uključe”, kaže gledajući u jednu kutiju s alatom.
Priča kako su ga, kao i mnoge druge, ‘pokopali’ poslovni partneri koji mu nisu plaćali obveze. Ostali su mu dužni oko četiri milijuna kuna. Sve je počelo kada su Hrvatske šume 2001. prepolovile sječu šuma. Tada je ostao bez izvora prihoda jer je pretežno živio od izvoza.
“Uvoz je bilo teško naplatiti. Najprije je plaćanje bilo 30 dana pa 60 dana, a na kraju uopće ne bi ispoštovali ugovore. Znali su uzimati robu na čekove bez pokrića. Otišao sam u stečaj, isplatio radnike i obveze prema državi. Danas preživljavam i ne vjerujem da će u sljedećih nekoliko godina biti bolje”, ispričao je za 24 sata prisjećajući se ujedno kako je u vrhuncu posla u sezoni sječe znao na prerađenom drvetu okrenuti oko eura.
Danas, pak, jednom tjedno obilazi Zavod za zapošljavanje i šalje molbe, ali od posla ništa. Smatra da ga nitko ne želi zaposliti, iako je stručnjak u svojem poslu i jer im je prestar.
