Kako bi bilo lijepo…

257

Kako bi to bilo lijepo da se kultura i suosjećanje sa slabijim mogu prenijeti čarobnim štapićem!

Ovako čekat ćemo još nekoliko generacija da osobe koje rade u javnim službama shvate što im je u opisu posla, ali i čiste ljudskosti za koju ni ne moraš uvijek biti plaćen.

Prije skoro više od četrdeset godina vozila sam se u autobusu koji prometuje po Bathrust street u Torontu. U jednom trenutku dok je autobus prilazio sljedećoj stanici ugledala sam čovjeka u invalidskim kolicima koji čeka na stanici.

Pomislila sam što ovaj čeka???

Autobus stane, vozač isti tren iskoči, spusti „rampu” ili kako se to već zove da kolica mogu gore u autobus, pomakne tamo neke ručke, pomogne čovjeku zakačiti kolica u na za to predviđeno mjesto (sklopio je neke stolice u prvom redu). Ostali putnici uđoše i krenušmo. Sve je trajalo možda jednu minutu bez riječi.

Meni su valjda usta ostala otvorena za to vrijeme jer mi je to bilo nešto do tada neviđeno!!

Neki dan čitam u Jutarnjem članak pod naslovom „Pomagali mu putnici” o čovjeku u invalidskim kolicima koji na glavnom gradskom trgu ima problem s vozačem/icom tramvaja koji ni ne pokušava da mu pomogne oko ulaska u javno prometalo ZET-a.

„- Alo, alo, čiji je ovo posao?! Jeste spustili rampu…? – raspravlja čovjek u invalidskim kolicima s vozačicom i još jednim djelatnikom ZET-a na ulazu tramvaja. Njihove se reakcije ne mogu vidjeti, ali se može vidjeti da nisu baš pohitali invalidu pružiti pomoć. Inače, obveza je vozača ZET-a, ako ne već stvar pristojnosti, da putniku u invalidskim kolicima spusti rampu na ulazu kako bi mogao ući. Sve što treba je povući ručicu kojom se rampa otvara i spušta na pod. Međutim, u ovom slučaju, iz nekog razloga, pomoć vozača, ali i još jednog djelatnika ZET-a je izostala, a ostali su putnici morali uzeti stvari u svoje ruke.”

Ukratko, čini mi se da smo dobrih četrdesetak godina iza civiliziranog društva! Htjela bih vjerovati da je tako samo zbog pojedinaca koji ne obavljaju svoj posao, a primaju plaću za koju misle da im pripada bez da je opravdaju svojim radom. piše Mira Čokić