Kako je Grgo još jednom potvrdio svoju sramotnu reputaciju

69

HUMORISTIČNA PRIČA ANTE TOMIĆA: NOVI DOŽIVLJAJI NESTAŠNOG PENZIONERA U VRIJEME KORONE

Tihana je u četvrtak gotovo pola sata stajala pred jednim dućanom, pa četrdeset minuta pred drugim, premještala se mučno s noge na nogu u dugačkim redovima kupaca sa zaštitnim maskama preko nosa i usta, koji su živčano skakali kad god bi netko napravio korak u njihovu smjeru. Došla je iscrpljena od tuđih telefonskih svađa s muževima, i od pouzdanih vijesti da se koronavirus liječi nekakvim srebrom i od starica koje su ulazile preko reda da samo kao nešto upitaju i izlazile desetak minuta kasnije, prepredeno se osmjehujući, s punim vrećicama u rukama.

I svejedno, opet nije kupila sve što je trebala kupiti.

“A nije bilo s lješnjakom?” zatulila je nezadovoljno Lucija gledajući u pecivo.

“Bilo je, ali ga nisan uzela jer te mrzin”, objasnila joj je majka.

“Brašno, Tihana!” rekao je Davor prijekornim i žalosnim glasom.

“Brašna, Davore, imamo dosta.”

“Brašna, ljubavi, nikad nije dosta.”

Tihana se nakon toga jedva obuzdala da mužu ne zabije nokte u oči, ili ga zgrabi za kosu i divlje udara njegovom glavom o kuhinjski kredenac. Katkad joj se činilo da joj se muž obraća s draga, dušo ili ljubavi još samo da bi pokazao kako je on strpljiv i pun razumijevanja, a ona, eto, glupa.

Na kraju je pogledala sina, čije je lice odavalo da je i on zbog nečega razočaran, pa se sjetila kako mu nije opet nije kupila AAA baterije koje je još u utorak naručio da mu kupi. Vidjela je i da je Ivan shvatio da je ona shvatila da je opet zaboravila njegovu narudžbu, ali da je u napetim okolnostima zaključio da je to vjerojatno pametnije ne spominjati, i bila je zbog toga zahvalna svome obzirnom, trpeljivom šesnaestogodišnjem sinu.

“Moga bi ja skoknit u dućan”, javio se Grgo podižući glavu s novinske križaljke.

“Ti, razbojniče, stoj di jesi”, odbrusio je Davor.

On mu još nije oprostio incident od prošlog tjedna, kad se Grgo iskrao da se sastane s nekakvom ženskom, koja je kasnije u autu dobila infarkt i jedva preživjela. Mrko je gledao oca i jedva progovarao s njim, a stari švaler, neodgovorni pojedinac, kako ga je u šali zvala snaha Tihana, plašljivo mu se izmicao. Znajući da je kriv, nije više izlazio noću. Dapače, i po danu je većinu vremena provodio u sobi, pazio je da ga Davor što manje čuje i vidi. No, to je bilo nemoguće. Zatvoreni u stanu, ukućani jednostavno nisu mogli izbjeći jedni druge i to je svakodnevno postajalo sve gore.

Neodgovorni pojedinac naposljetku ipak nije izdržao. Još je jednom potvrdio svoju sramotnu reputaciju i, suprotno preporuci Nacionalnog stožera civilne zaštite, molbama zdravstvenih radnika i policijskim službenicima koji neumorno rade za naše dobro, u petak ujutro, dok su Tihana, Davor i djeca još spavali, opet je šmugnuo. Davor je već bio spreman otkinuti mu glavu, kad se stari pojavio s vrećicama, i baš sve što su trebali, do zadnje stvari donio, i brašno, i rižu, i ulje, i povrće, i pecivo s lješnjakom, i AAA baterije, čak i svježi kvasac, sveti gral karantene i samoizolacije je negdje našao.

Od toga dana slali su samo njega u dućan, a on se otkrivao kao sve veći talent. Unatoč zatvorenim tržnicama, djed Grgo je uspijevao negdje naći i domaćeg pivca, i divlje zelje, i šparoge, i senzacionalnu pašku janjetinu, namirnice koje ni u sretnijim vremenima nisu bile jeftine i široko dostupne.

Gušili su se u prvoklasnoj spizi, ne mareći mnogo o vijestima o smrtonosnoj zarazi, sve do jednog dana, kad se stari ponovno sasvim otrgnuo kontroli.

“Otiću popodne u Cetinsku krajinu, vi me nemojte čekat s večeron”, objavio je za ručkom jednostavno.

“O čemu ti pričaš?” zaprepastio se Davor, a Tihana je s druge strane stola vedro podigla obrve.

“Moran u Glavice po kozji sir.”

“Oprosti, kakav kozji sir? I ko će tebe pustit u Glavice? Je li znaš da je zabranjeno putovat izvan mjesta prebivališta? Da za to triba imat propusnicu?”

“Pa iman ja propusnicu.”

“Ti imaš propusnicu?”

“E.”

“Tebi su, penzioneru od sedandeset sedan godina, dali propusnicu?”

“E.”

“Majke ti, kako?”

“Pa svi imaju propusnicu.”

“To nije istina. Evo, ja je neman.”

“Neman ni ja”, javila se Tihana podižući dva prsta.

“Jer niste pitali. Da si pitali, dobili bi je.”

“Ma, čekajte, na koju foru?” upitala je snaha Grgu. “Po kojoj osnovi su vama izdali propusnicu?”

“Na o-pe-ge.”

“Kakav o-pe-ge?”

“Moj o-pe-ge?”

“Ti imaš o-pe-ge?!” prasnuo je Davor.

“E.”

“Šta je o-pe-ge?” upitala je tiho Lucija majku.

“Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.”

“Otkud tebi o-pe-ge?” ustrajao je Davor.

“Možete li, molim vas, prestat ponavljat o-pe-ge” protestirao je Ivan.

“O-pe-ge je, ustvari, od jedne Nevenke”, ispravio se djed.

“Koje sad Nevenke?”

“Neš se ti nje sićat, mali si bio…”

Nevenka je bila žena jednoga Vlade koji je davno radio na baušteli s Grgom, i bio vrijedan i dobar kao duša, ali se, jebi ga, dao u kocku i ne jednom ostavio cijelu plaću na ajncu. Nevenka i djeca, troje njih, dvije curice i dječak, strašno su se mučili s nesrećom od muža i oca i, tko bi znao, možda su se i spasili kad je on, pritisnut kockarskim dugovima, pošao u oružanu pljačku poštanskog ureda u Stuttgartu.

“Oprosti, može li to malo kraće?” zamolio je Davor.

Pljačka je, naravno, pošla ukrivo. Zaštitar je s tri metka precizna pogotka iz Glocka srušio našeg zemljaka jedva što je ovaj vičući nešto na lošem njemačkom izvadio mesarski nož ispod jakete. Nevenka je ostala sama s djecom, vratila se u cetinski zavičaj i počela baviti poljoprivredom. Ostala je, međutim, povremeno u kontaktu s Grgom. On joj je pomagao koliko je mogao.

“Uvik si bio slab na udovice”, rekao je Davor.

“Znaš da jesam”, složio se Grgo ne primjećujući ironiju.

Prije desetak godina Nevenka je kupila nekoliko koza i od njih u međuvremenu marljivo i strpljivo podigla cijelo stado. Imala je lijep prihod prodajući mlijeko, sir, suhu bravetinu, katkad i pokojega mladog kozlića čije je meso među gastronomskim znalcima vrlo cijenjeno, ali je zbog koronavirusa sve stalo.

Sretnim slučajem, prije nekoliko dana ponovno je srela svoga starog prijatelja i sad su njih dvoje, kako bi se reklo, poslovni suradnici. Grgo je preuzeo distribuciju proizvoda.

“U ime Oca i Sina i Duha…”, prekrižio se polako i zgranuto Davor šapćući.

Posudio je ocu auto samo da bi mu se mogao smijati kad ga policija na izlazu iz grada zaustavi i vrati otkud je pošao. Bilo je to bolesnije od svih bolesnih fantazija Grge Marasa, vjerovanje da će se u doba smrtonosne epidemije on slobodno voziti uokolo, da će njemu, staroj budali, policajci spremno podići rampu i ispratiti ga u stavu mirno, oštro salutirajući kao da je ministar Božinović došao u inspekciju.

Aha, kako da ne…

I Grgo se uskoro zaista vratio, ali s punim gepekom kozjeg sira i kartonskom kutijom od banana s dvadesetak kilograma suhe kaštradine od koje je čitav stan snažno zavonjao.

“Mi ćemo ovde svi umrit od koronavirusa”, rekao je u noći iznenada tjeskobnim glasom Davor Tihani.

“Šta ti je to sad palo na pamet?” upitala je ona.

“Je li ti shvaćaš šta se događa?” objasnio joj je on. “Ako moj ludi ćaća more di oće, koga uopće kreteni zaustavljaju? Ovo je kaos. Ove mjere protiv zaraze, sve je smijurija. Niko ništa ne kontrolira.”

Na Davorov užas, Grgo je i idućih dana slobodno nastavio putovati po okolici, donoseći i blitvu, i jaja, i kukuruzno brašno, i krumpire, i jabuke, i šampinjone, i matovilac, i puževe, i maslinovo ulje, i sušene hobotnice… Ukućani su počeli nekako sumnjati da su baš sve što je izvadio iz auta bili poljoprivredni proizvodi cetinskog kraja. Dapače, Davor je počeo gajiti indicije da je njegova garaža postala krijumčarsko gnijezdo. Nekakvi muškarci u blatnjavim i poderanim džemperima vazdan su donosili i odnosili vreće i kutije.

I, očekivano, jedne se večeri stari nije vratio. Spustila se noć, devet, deset i po, jedanaest sati je prošlo, a on niti dolazi kući, niti odgovara na pozive. I Davor i Tihana i djeca su se strašno zabrinuli. Čekali su da ih policija nazove, kao što ih je zvala kad je Grgo bio s onom mlađom srčanom bolesnicom.

Napokon, kratko prije ponoći je ušao, jedva primjetno zanoseći se u hodu.

“Dobro, di si ti?” upitao je Davor. “I šta se ne javljaš? Zašto si isključio mobitel?”

“E, izvini, bio sam nešto na televiziji sa županom”, promucao je Grgo. “Pričaću vam sutra. Laku noć.”

Davor i Tihana ostali su u dnevnoj sobi, zbunjeno se pogledavajući, Grgo se odvukao do kupaonice i dugo lupao i puštao vodu prije nego je otišao u krevet, a na ponoćnim vijestima nešto kasnije bio je prilog kako će se za dan, dva ponovno otvoriti tržnice. Župan se danas sastao s predstavnikom dalmatinskih poljoprivrednih proizvođača i obojica su se složila kako, unatoč opasnosti od koronavirusa, ovo stanje ne smije dulje potrajati.

“Recite, ima li spasa za naš agrar?”, upitao je zatim televizijski reporter predstavnika poljoprivrednih proizvođača.

“Drago mi je da ste postavili to pitanje”, počeo je Grgo Maras ozbiljno.

Piše