Kako su pokradeni umirovljenici

238

ŽELJKO ŠEMPER, MIROVINSKI STRUČNJAK

Kako su pokradeni umirovljenici

Pitali smo mirovinskog stručnjaka Željka Šempera koja su tri glavna problema koje prepoznaje kao temeljna najaktualnija pitanja u hrvatskom mirovinskom sustavu. Šemper, bivši saborski zastupnik HSU-a i dugogodišnji predstavnik Matice umirovljenika u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, odgovorio je bez zadrške.

  1. Broj osiguranika ključan je problem mirovinskog sustava Hrvatske

Zakon o mirovinskom osiguranju (ZOMO) definira, da je SVRHA mirovinskog sustava ekonomska i socijalna sigurnost umirovljenika u starosti, bolesti i u slučaju smrti. A već i vrapci na grani znaju, da CILJEVI svake mirovinske reforme idu u dva pravca: a) da mirovinski sustav bude dugoročno održiv i što manji teret za državni proračun i b) da se umirovljenicima osiguraju primjerena mirovinska primanja u starosti.

Svi već znamo da ciljevi niti jedne mirovinske reforme nisu realizirani: prvo, jer preko 60 posto umirovljenika živi ispod granice siromaštva (2.927 kn – za 2020.), mirovine nisu dostatne za dostojanstvenu starost, a još manje su primjerene, a drugo, ovakav mirovinski sustav je dugoročno NEODRŽIV, jer na duže staze dodatna isplata od dvadesetak milijardi kuna za mirovine prevelik je teret za državni proračun. U 2021. godini mirovinski rashodi su iznosili 43,5 milijardi kuna, doprinosima zaposlenika prikupilo se 25,24 milijardi kuna ili 57 posto, a ostatak od 18,75 milijardi ili 43 posto je isplaćen iz državnog proračuna. Udio mirovinskih rashoda u BDP-u za 2021. godinu iznosio je 10,1 posto.

Najveći PROBLEM mirovinskog sustava je kako postići pravu ravnotežu između svrhe i ciljeva, kako osigurati adekvatne mirovine umirovljenika na jednoj strani, a da budu održive za državni proračun i u skladu „s gospodarskim mogućnostima države“ na drugoj strani. A svaki pokušaj mirovinske reforme završi „grebanjem“ po površini problema i malim kozmetičkim mjerama, koje su više u korist države, a manje u korist umirovljenika. Nema čarobnog štapića da se zadovolje osnovni ciljevi mirovinske reforme, a da budu zadovoljni i država i umirovljenici.

I, naravno, Vlada nikad ne propusti prigodu da umirovljenike podsjeti, da samo 19 posto umirovljenika ima mirovinski staž od 40 i više godina, a da su rashodi za mirovine najveća stavka u BDP-u. Isto tako slušamo od premijera Plenkovića, kako su u njegovom mandatu povećali mirovine za 20 posto. Prije svega, nisu povećali, već je toliko bilo zakonsko usklađivanje mirovina. U istom razdoblju plaće su porasle za 35 posto, pa je udio mirovina u plaći pao s 40 na 35 posto, a cilj Vlade je bio „uzlet“ prema 60 posto!

Tablica nam pokazuje svu tragediju i posljedice „privatizacije na hrvatski način“ u vrijeme kad je agresor nemilice tukao po hrvatskim gradovima i selima, razarao gospodarske objekte i ubijao hrvatsku mladost. Ni do danas još nitko nije izračunao od čega je nastala veća šteta, od agresije ili od „privatizacije na hrvatski način“? Iz podataka se vidi, da je u prvih devet godina nove hrvatske države nestalo 500 tisuća radnih mjesta, od tog broja 300 tisuća je prisilno završilo uglavnom u prijevremenoj ili invalidskoj mirovini, dok je 200 tisuća završilo na burzi bez potrebnih uvjeta za mirovinu. Broj zaposlenika na jednog umirovljenika se prepolovio s 3 na 1,5 i to je bio „okidač“ da se krene u restriktivnu mirovinsku reformu od 1. siječnja 1999. godine. Zadnjih pet godina bilježimo rast omjera na 1,32:1 uz rast od 100 tisuća radnih mjesta, ali prilog boljem omjeru zaposlenika i umirovljenika u zadnje dvije godine pridonio je i Covid-19!

  1. Pogrešnom AVM šteta „novih“ umirovljenika iznosi 31 milijardu

Aktualna vrijednost mirovine (AVM) jedan je od najvažnijih faktora izračuna mirovine koji izražava koliko će mjesečno iznositi mirovina za godinu dana mirovinskog staža i važna je za izračun visine mirovine svakog pojedinog umirovljenika, kao i ukupnog iznosa mirovinskih rashoda RH. Prigodom prelaska na izmjenu sustava mirovinskog osiguranja od 1.1.1999. u novom Zakonu o mirovinskom osiguranju zakonodavac je Vladi Republike Hrvatske odredio mjerilo kojeg se mora pridržavati pri određivanju prve AVM, a to je dostignuta razina mirovina ostvarenih do 31. prosinca 1998. godine.

U vrijeme donošenja novog ZOMO-a i izračuna prve AVM već je bilo vraćanje duga putem dodatka „100 kn+6%“ od 1. studenog 1998. godine. Isto tako u to vrijeme znalo se i za Odluku Ustavnog suda o obeštećenju umirovljenika od 12. svibnja 1998., ali je te činjenice Vlada RH zanemarila i nije dodatak za naknadu štete ukalkulirala u izračun prve AVM. Učinjena šteta „starim“ umirovljenicima posredno je nanijela štetu svima novima, koji su umirovljeni od 1.1.1999. godine. Da su se mirovine do kraja 1998. usklađivale prema aktualnom zakonu (ZO- MIO), a ne uredbama Vlade, razina mirovina 31.12.1998. bila bi daleko veća, pa bi tako i ta prva AVM bila veća.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), čije je Povjerenstvo za mirovinsku reformu na uzorku od samo dva posto umirovljenika izračunalo prvu AVM pojašnjava, kako je to 31.12.1998. bio samo dodatak u isplati uz mirovinu i da u to vrijeme „taj dodatak nije bio mirovina“. Na moj zahtjev od 2005. za ocjenom ustavnosti izračuna prve AVM i pojma „dostignute razine mirovina“ Ustavni sud u rješenju od 29. rujna 2010. kaže: „Ustavni sud je nadležan ocjenjivati zakon samo u odnosu na Ustav, a ne i u odnosu na svoju prethodno donesenu odluku. Navedena odluka broj U-I-283/1998 izvršena je putem do sada donesenih više zakona, a u postupku izvršavanja te odluke u cijelosti su se uvažavale gospodarske i financijske mogućnosti Republike Hrvatske.

Dakle, Ustavni sud ne želi ocjenjivati ustavnost izračuna prve AVM, ali ni „dostignutu razinu mirovina 31.12.1998.“, a sam je donio svoju Odluku o obeštećenju umirovljenih prije 31.12.1998. godine zbog nezakonitog usklađivanja mirovina. Umjesto pravde Ustavni sud prije svega uvažava gospodarske i financijske mogućnosti “državnog proračuna. Zbog toga sam 2019. isti zahtjev podnio i Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a sudac iz Češke, koji je dobio moj predmet, je u češkom tisku pojasnio „kako Sud godišnje zaprimi oko 100 tisuća raznih predmeta, pa je normalno da 99 tisuća završi u košu“!

A suci Ustavnog suda RH  se ne smiju  „zamjeriti“ Vladi RH, jer ih je ona tamo „instalirala“. Zbog toga hrvatske mirovine polako, ali sigurno „klize“ prema trećini prosječne plaće! Na svakoj mirovini, svaki „novi“ umirovljenik, sadašnji i budući, oštećen je za 10,5 posto svoje mirovine, pa kumulativno ukupna šteta od 1999.-2021. iznosi 31 milijardu kuna! Prava je iluzija, da RH može nadoknaditi takvu štetu! Izmjena formule usklađivanja mirovina prema povoljnijem parametru može samo zaustaviti dalji pad, ali ne i smanjiti veliku razliku udjela mirovine u plaći. Pravo rješenje je povećanje AVM za 10,5 posto, što je analogno dodatku „100 kn+6%“, koji je izostavljen kod izračuna prve AVM!

  1. Siva ekonomija“ godišnje „ukrade“ cijeli izdatak proračuna za mirovine

Prvi stup se naziva stupom generacijske solidarnosti, što znači da osobe koje su u radnom odnosu izdvajaju 15 posto svoje bruto plaće kako bi se isplaćivala mirovina sadašnjim umirovljenicima. Kako taj iznos koji se prikuplja od plaća zaposlenih nije dovoljan, prvi stup treba financirati i iz državnog proračuna. Izračun pokazuje da je Hrvatska u 2021. u prosjeku svaki mjesec iz državnog proračuna morala izdvojiti 1.563 milijarde kuna, kako bi se isplatile mirovine. S obzirom na to da Hrvatska ne može zaposliti dodatnih milijun radnika (omjer bi bio 1:2,1), a uz to radna snaga odlazi iz zemlje zbog boljih plaća i radnih uvjeta u inozemstvu, pravo rješenje je pronaći model kontrole unutar poreznog sustava kako bi se povećao iznos uplaćenih doprinosa u mirovinski sustav.

Tu prije svega mislim na veliki problem „sive ekonomije“ za koju hrvatski ekonomisti procjenjuju na godišnji iznos od 20-30 milijardi kuna. Rješenje tog spasonosnog problema nalazi se u reguliranju i kontroli sive ekonomije gdje poslodavci prijave radnika na minimalnu plaću i takvu uplaćuju na račun radnika, a dio plaće u gotovini na ruke, odnosno ispod stola. Poslodavac uplaćuje manje doprinose za zdravstvo i mirovinski sustav, radnik manji porez, a onaj iznos „ispod stola“ Hrvatski zavod za mirovinski sustav nema kod izračuna mirovine. „Siva ekonomija“ se definira kao skup aktivnosti koje nisu prijavljene ili zabilježene u sustavu.

Najčešći uzrok „sive ekonomije“, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, je preveliko porezno opterećenje koje je u Hrvatskoj jedno od najvećih u Europskoj uniji, ali po modernom gledištu ekonomije tu se još nalaze i stavke poput poreznog morala i kontrole države. Porezni moral i državna kontrola se odnose na transparentnost raspolaganja državnim novcem koji značajno može djelovati na obujam privatnog gospodarstva i smatra se da pravednost i kvaliteta vođenja javnih usluga dovodi do smanjenja „sive ekonomije“.

Uvjeti na tržištu rada mogu uzrokovati najveći obujam „sive ekonomije“ zato što u vremenima recesije, pada dohotka i povećane nezaposlenosti postoji velika vjerojatnost da će osobe, koje izgube posao u dobrim tvrtkama prijeći na rad u privatni sektor. Ono što privlači najveću pažnju jest koliko „rad na crno“ i neprijavljeni rad ukupno iznose i koliki se gubitak odnosi na uplatu u prvi mirovinski stup. U Hrvatskoj postoji veliki broj radnika koji su prijavljeni da rade za minimalac, a zapravo primaju ostatak plaće u gotovini koju HZMO nigdje ne evidentira.

Ako su procjene ekonomista o visini „sive ekonomije“ od 20 milijardi kuna i približno točne, onda bi to značilo veliko rasterećenje državnog proračuna, ali i mogućnost rješenja preostalih nepravdi u mirovinskom sustavu. Krucijalno je pitanje, da li Porezna uprava ima volje i ljudskih resursa da „zapliva“ u tu močvaru u kojoj RH gubi silne milijarde? Podatak o udjelu mirovinskih rashoda u BDP-u (Hrvatska 10,1, a prosjek EU 11,3 posto) pokazuje da i tu ima dosta prostora (kuna ili budućih eura) za jednokratno povećanje ovih mizernih mirovina od 10,5 posto! piše