Kult mladosti

315

bojimosZašto se toliko bojimo starenja? Strah od starenja ima i svoje ‘stručno’ ime. Naime, u psihologiji postoji dijagnostička kategorija koja se naziva gerontofobija, a odnosi se na iracionalan strah od starenja, ali i starijih ljudi.

Istraživanja pokazuju da se sve veći broj ljudi prilično teško suočava sa starenjem. Bore, opuštena koža, narušavanje izgleda, manja pokretljivost, slabost, nemoć, bolesti… To su samo neke od pojava koje ljudi vežu uz starenje pa nije ni čudno da na sve moguće načine pokušavaju zaustaviti proces koji se zapravo ne može zaustaviti.
Strah od starenja ima i svoje ‘stručno’ ime. Naime, u psihologiji postoji dijagnostička kategorija koja se naziva gerontofobija, a odnosi se na iracionalan strah od starenja, ali i starijih ljudi. No, kako pojašnjava profesorica psihologije Jasminka Despot Lučanin, psihički problemi i poremećaji te vrste ipak su rijetke pojave. Mnogi ljudi, kako kaže, uistinu imaju strahove od starenja, ali to ipak ne ulazi u kategoriju ozbiljnih poremećaja koji zahtijevaju terapiju.
‘Strah od starenja je posljedica nedovoljnog znanja i informiranosti o procesu starenja. Strah je normalan dio ljudskog života i to treba osvijestiti kao i činjenicu da je i starenje normalan i očekivan dio našega života. Naime, naš se život kroz godine jako promijenio. Mi danas živimo u malim obiteljima i jednostavno od početka svoga života ne svjedočimo ukupnom životnom ciklusu. Nekada su ljudi živjeli u velikim obiteljima gdje se i rađalo i živjelo i umiralo u kući pred očima svih članova obitelji. Tada su imali prilike vidjeti što se sve zbiva za vrijeme života i to ih nije plašilo, nije im bilo nepoznato’, navodi profesorica Despot Lučanin.

Većina ljudi ima ‘razvojne krize’
I upravo zbog te nedovoljne informiranosti, kako kaže, postoji čitav niz predrasuda o starosti i starenju kao o nečemu što je negativno: ‘Starost povezujemo sa slabošću, s gubicima, s bolešću… To nije točna činjenica. Naravno da se to događa u životu, ali se ne mora nužno dogoditi i ne događa se svim ljudima. Ali starenje se definitivno događa svima.’
Jedno je istraživanje pokazalo da se strah od starenja javlja u sve ranijoj životnoj dobi pa se tako primjećuje i kod 29-godišnjaka. No, profesorica Despot Lučanin napominje kako je takav strah teško vezati uz određenu dob: ‘Istina je da se krajem 20-ih godina života i početkom 30-ih javlja svijest u ljudima da su postali odrasle osobe pa se u tom smislu nekada malo prepadnu svojih odgovornosti koje odrasla dob nosi sa sobom. Zapravo je to povezano s tzv. razvojnim krizama koje nas cijeli život prate i koje su zapravo jedan normalan tijek sazrijevanja.’
Dakle, većina ljudi se povremeno ima potrebu suočiti sa samima sobom, provjeriti što su si zacrtali kao životne ciljeve, koliko su toga ostvarili, čime su zadovoljni, a čime nisu i onda se u nekoj dobi počinju pitati koliko im je još vremena preostalo u životu da to sve ostvare. No to se ipak ne događa tako rano: ‘Počinje negdje u 40-ima, kada ljudi osvješćuju da vrijeme koje imaju pred sobom više nije beskonačno i da su prošli polovicu svoga vijeka. No, valja naglasiti da su to sve individualni procesi. Nekoga to može brinuti u određenoj životnoj dobi, a nekoga ne mora.’

Strah od starenja pogađa i muškarce i žene

Iako mnogi ljudi vjeruju da strah od starenja češće pogađa žena, ipak je prava istina da se događa i muškarcima. To su one situacija kada muškarci u određenoj životnoj dobi kupe kabriolet i pronađu mlađahnu djevojku, a žene svu ušteđevinu potroše na estetske kirurge.
‘Da, to je jedna od mogućih manifestacija razvojnih kriza srednjovječnosti. Ljudi postanu svjesni da im je proteklo pola života, da možda nisu ostvarili sve što su htjeli i onda neki ljudi koji se nisu još spremni suočiti sa svojim godinama i zrelošću i koji nisu ostvareni u potpunosti, znaju imati iskorake prema neobičnim ponašanjima poput tih stereotipnih’, kaže profesorica Despot Lučanin.
piše