Lavina dobrote

441

Tokići nakon 70 godina dobili WC i vodu iz špine: sumještani zasukali rukave, proveli instalacije, iskopali crnu jamu…- i okitili novogodišnje drvce

Jel’ možete zamisliti da se u svom životu ni jednom niste okupali u toploj vodi? Jel’ možete pojmiti da se osoba stara više od 70 godina niti jednom nije otuširala u toploj vodi? Da nema ni WC školjku, a kamoli kadu ili tuš-kabinu?

Da je na izmaku 71. godine u životnom kalendaru prvi put imala okićeni bor u kući? Da je prvi put nakon sedam desetljeća svog bivanja na ovom planetu, u ovoj modernoj državi u 21. stoljeću, prvi put oprala suđe u toploj vodi koju sada ima u svojoj kući i teče joj iz špine! Pa je onda u mjesec dana s guštom prala sve posuđe, te potrošila 10-ak litara sredstva za pranje suđa.

Da osoba stara 71 godinu ne zna čitati ni pisati, a druga, stara 73 godine, slijepa je i nije se makla iz svoje kuće, iz svog sela, a treća osoba od 66 godina je narušenog zdravlja, psihičkog i fizičkog, i ovisi o pomoći drugih.

Upravo zbog ovako teške životne priče, koju bi, nažalost, moglo ispričati svako opustjelo hrvatsko selo, zaputili smo se prema Blatu na Cetini, u Nova Sela, u naselje Tokići, gdje osim njih troje u selu stalno živi još samo dvoje ljudi. A povod cijele akcije su dvije sestre: slijepa 73-godišnja Milica, 71-godišnja Dragica i njihov bolesni brat Marko Tokić (66), koji ne mogu preživjeti bez tuđe pomoći, a njihov jad i nemoć potakli su lavinu dobrote sumještana, koja je početkom listopada rezultirala ugradnjom WC-a u kuću Tokićevih na samom ulazu u selo.

I najveća je ta kamena građevina u naselju, sada s plavim, friško obojenim škurama te kipom Gospe Marije iznad ulaznih vrata i natpisom: “Gospe od života i zdravlja, moli za nas!”. Budući da obitelj Tokić nije siromašna, bili su blagom i zemljom najbogatiji u selu, pokojni majka Kata i otac Stipe imali su osmero djece, od toga troje slijepih, a sada je ostalo u kući njih troje potrebitih.

I nećemo sada prozivati institucije koje su se o njima trebale brinuti nakon smrti roditelja, institucije koje su Dragicu rođenu 1949. godine etiketirali kao skrbnicu jer je radno sposobna, odnosno jedino je sposobna za pastirski posao budući da ne zna čitati ni pisati, nikada nije išla u školu, a selo je napuštala u rijetkim prigodama. Pa njoj novac koji stiže na njihov račun ne znači ustvari ništa – ona ne zna vrijednost novčanice od 100 ili pak 1000 kuna.

No zato zna vrijednost dobrote i ljudske ljubavi.

– Moj Vlade! Sve nan je on napravija. Volin ga do neba – provodi nas Dragica, mršava starica, pogrbljena od briga koje je prebacila preko svojih leđa, sa šudarićem na sijedoj kosi, bez zubi, no uspijevamo je razumjeti kako hvali Vladu Maršića koji je pokrenuo akciju pomoći obitelji Tokić.

I svi su se zdušno odazvali, svatko po svojim mogućnostima, zasukali su rukave, spojili tekuću vodu u kuću, iskopali crnu jamu, proveli instalacije, napravili WC, doveli toplu vodu, postavili pločice, obojili zidove, promijenili raspali namještaj, a sada ih čeka i postavljanje laminata u jednog od soba.

ZAKAZALE INSTITUCIJE

– Njima je tribalo ovo napraviti prije 20 godina, tada im je država tribala pomoć, tada smo tribali pričat o njima – s dozom razočaranja zbog nemara državnih institucija koje uvijek kasno, rekli bismo i prekasno reagiraju, ali ponosan što su oni kao seljani pomogli, govori nam Ivica Tokić.

Susjed je on koji stalno obitava u naselju Tokić, desetak kilometara udaljenom od Blata na Cetini. Uz njega još u selu živi i Vinka Tokić i to je to – njih ukupno pet od nekadašnjih 13 obitelji, koje su se dičile s puno djece. Sada je selo opustjelo, tek se Vlade Maršić sa svojom familijom odlučio obnoviti staro “stanje” majčine obitelji, pa ima vikendicu s bazenom u Tokićima. Inače je iz Omiša, brodar je, trenutačno živi u Zagrebu. Dolaskom u selo, uvidio je teško stanje dviju sestara, Milice i Dragice, i brata im Marka.

– Imali su samo poljski WC, pedesetak metara dalje od kuće. Sad zamislite slijepu Milicu kada je trebala obaviti nuždu. Dopratili bi je Marko ili Dragica do njega, no u današnje vrijeme ne imati kupatilo i WC školjku, još uz to slijepa starica, uz bolesnog i nemoćnog brata, meni je bilo neshvatljivo. I neprihvatljivo – pokazuje nam Vlade kuću Tokićevih i udaljeni, od bloketa složeni poljski WC s drvenim vratima, no odmah i naglašava:

– U ovoj priči nisam vam ja bitan, već svi koji su pomogli. Molim vas sve ljude spomenite, svi su dali koliko su mogli – nastavlja naš domaćin i diktira nam imena dobrih ljudi: otac i sin Marin i Jakov Čulić građevinari, električar Ivan Tokić i brat mu Ante Tokić, pitur, pa keramičar Stipe Vukelja, te vodoinstalateri braća Tokić: Tomislav i već spomenuti Ivica, uz knaufera Tomislava Drču.

I drugi su naravno pripomogli da napokon u kući Tokićevih bude vode, i to one tople, bojler, te WC školjka, kao i perilica rublja. Nanovo ponavlja Vlade, novac koji je utrošio nije bitan.

– I bor mi je Vlade stavija – prisnažuje Dragica pa sretno pozira fotoreporteru Nikoli uz svjetleće blagdanski okićeno stablo, doduše umjetno, no koga briga – Dragica se sjeća samo ovog bora, u svom životu.

ŽIVOT IH SLOMIO

– A mene boli noga, slomija san je – u drugoj sobi, koju su dobri ljudi pregradili i napravili tako potreban sanitarni čvor, dočekao nas je pogrbljeni Marko, pokazujući na lijevu bedrenu kost koja je tijekom pada – pukla!

Sada Marko lagano šepa, i on se “slomio”, pogrbio pod teretom godina i bolesti, bez neophodne zdravstvene skrbi. Kao dijete je upao u bunar, u čatrnju i od tada mu život samo “slaže” nedaće. No, osmijeh smo mu samim našim dolaskom izmamili na izborano lice, i dok pokušavamo razgovarati s njim, on poteže i ravna prekrivač na jednom od kreveta, i s mukom, ali uspješno, podiže mrvice s poda. Samo njemu vidljive…

– I mene boli noga, nateknu mi stopala – čujemo razgovor iz susjedne prostorije, koja trojki Tokića služi “3 u1”, kao kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak.

U priči smo prekinuli slijepu Milicu s Marijanom Tomaš, čija je majka inače iz Tokića, a koja nas je i dovela u selo da svjedočimo tužnoj životnoj priči njih troje s jedne strane, te angažiranosti susjeda s druge strane. A kako je Marijana djelatnica Doma za starije i nemoćne Split, spremno je Milici pregledala nogu, dok mi započinjemo razgovor sa slijepom staricom. I ona nam odmah daje do znanja:

– Volin van i ja Vladu ka da mi je ćaća! Bog ga blagoslovija…

– Ma glavno da smo im spojili vodu – skromno će Vlade, pojašnjavajući nam kako je bio šokiran kada se prije par godina zatekao kod Tokićevih, u crnoj zapuštenoj čađavoj kužini i kada je pojmio cijelu bijedu tih ljudi.

TREBA IM SKRBNIK

Otišao je on i do Omiša, do domicilnog Centra za socijalnu skrb, gdje su ga prvo pitali je li im u rodu, a kada im već nije rodbina – kako nema nikakvih prava, a da oni nisu socijalni slučajevi jer imaju dobra primanja. Nije institucije briga ni to što je pitka voda stigla u selo prije par godina, ali nitko nije promišljao o obitelji Tokić za koje je trebao netko prokopati priključak do kuće, u vrijednosti 2700 kuna. Novac bi se još i našao, no tko će te radove organizirati? Bili su u selu i volonteri iz Udruge “Agape”, donijeli brdo WC papira, jer je netko doznao kako troje starčadi ima samo poljski WC, često i bez higijenskog papira. No, opet je sve stalo samo na tome. Donijeli su dobri ljudi i brojne deke, prekrivače, no opet konkretne i konstantne pomoći nije bilo.

– Vidi cipele mom Marku, donija je oni dobri čovik, kao i Milici patike – pokušava nam Dragica pobrojati donacije koje su donosili humanitarci, no opet ponavljamo – trojki nije toliko neophodan novac, njima treba konkretna pomoć, skrb, netko tko će rješavati probleme, brinuti se o njima. Da su nahranjeni, oprani, da pravovremeno uzimaju lijekove, tko će ih odvesti u liječnika, platiti račune, donijeti hranu i kruh iz dućana udaljenog desetak kilometara… Njima treba brižan skrbnik!

– Imamo dva radija, lipo je slušat radio. A televiziju nemamo, puka je grom u nju, ne radi… – detalje iz njihova poprilično socijalno siromašnog života iznosi nam dalje Dragica vodeći nas preko dvorišta u crnu kužinu, pa s ponosom pokazuje na čađavoj gredi par kobasica i dvije pancete koje suši. I to su donijeli dobri ljudi, pa ona nastoji paliti vatru kako bi se meso osušilo.

– Ali kiša je sad, loše ide dim – dodaje Dragica, pa se prisjeća kako joj je Vlade prije dosta godina kupio i šest ovaca. Čuvala je ona to malo stado, brinula se o životinjama dok je mogla. No 2016. godine umro joj je drugi brat Boško pa je više trebala vremena za pomoći Milici i Marku. Odustala je od ovaca, no nije od higijene.

Oprala bi se Dragica u hladnoj vodi, “oplahnjivala” u ledenoj tekućini i brata i sestru, trudila se držati i njih i kuću čistom, no godine su je stigle, a moramo priznati i skučeno znanje.

No, koliko im je nedostajala blagodat modernog, civilizacijskog doba – a to je u njihovu slučaju WC školjka i topla voda – dovoljno govori da Dragica, nakon što im dobri ljudi donesu kuhanu hranu, ona im s ponosom vraća tanjure i posude – oprane i čiste! Sada ih može oprati! Ima tople vode i deterdženta…

I dok napuštamo kuću Tokićevih, gdje je toplo, gdje napokon nakon sedam desetljeća za otići na WC više ne moraju izlaziti vani, po mraku, kiši ili studeni, trojka nam od srca zahvaljuje na posjetu.

Dok se Dragica prihvaća posla – za brata i sestru “navisila” je meso i juhu za obid…

Tko će u poljski WC?

Upitao je i nas Vlade Maršić da li ćemo ući u poljski WC?

– Evo dajem tisuću eura onome tko ode u taj poljski WC zatvorenih očiju i po mraku

i hladnoći! Neka na tren osjeti kako je biti u koži slijepe Milice, koja bi po kiši morala 50-ak metara do WC-a da obavi nuždu – pita se Vlade, pa još jednom zahvaljuje svima na pomoći. Svima koji su pružili ruku dobrote Milici, Dragici i Marku. Kao i susjedama: Davorki, Nedi, Dunji i Nevenki, koje, kada dođu vikendom u selo, presvuku Milicu, Marka obriju, pospreme po kući.

Uvijek neka ‘kvaka 22‘

Naši zakoni definitivno nisu usklađeni s ljudskim, životnim potrebama za što je primjer i sudbina troje Tokića. Uvijek je neka zakonska “kvaka 22” te se ljudima ne može odmah, jednostavno i efikasno pomoći.

Njima treba skrbnik, trebao im je zadnja tri desetljeća, no nitko nije pravovremeno reagirao. Prije par godina tek je jednom u selu bila socijalna radnica, ali se ništa nije riješilo. Njima susjedi mogu pomoći, ali ne konkretno jer im nisu u rodu, dok državne službe mogu dati novac, pa su i sada ponudili maksimalni iznos od 10.000 kuna. No, i s novcem se opet vraćamo na početak – tko će tim novcem pomoć realizirati?! Sada je slijepu Milicu uključio Vlade i u Udrugu slijepih u Omišu, Udruga “Agape” im također pomaže, a Grad Omiš im osigurava drva za ogrjev te je obitelj prijavio u program “Zaželi” pa im dva puta tjedno dolazi gospođa Agneza Vrkić.

– Naša draga Agneza – hvali Dragica gospođu koja ih obilazi, a inače je iz susjednog sela.

Ujedno Marku dolazi utorkom patronažna sestra Ana Ivković iz Sinja. No, nažalost, to nije dovoljno – njima treba konkretna briga: lijekovi, previjanje, čišćenje, kuhanje, prijevoz do liječnika. Netko tko će se istinski skrbiti o njima. A ne da ovise o dobroj volji dragih ljudi.

I nisu Tokići sami, nažalost, ovo je sve češća slika u opustošenih selima, u svakom ima slična priča o starcima koji su prepušteni sami sebi, onemoćali, gladni, bez drva za ogrjev, bez osnovnih uvjeta dostojnih ljudskog bića. piše