Ljubav je planula na prisilnom radu, u braku su 67 godina, a evo tajne njihovog skladnog odnosa: Porječkamo se mi, ali sad je gluv pa je lakše.

644

brljevicŽivot uistinu piše romane. A u životu Matije i Petra Brljevića iz neretvanskog sela Momića u općini Kula Norinska, uz obale rijeke Neretve, napisan je jedan ljubavni i životni roman dug šezdeset i sedam godina zajedničkog života, koji se ispisuje i dalje.

Ovaj najdugovječniji bračni par u Neretvi, a moguće i u Dalmaciji, nedavno je proslavio zanimljivu obljetnicu koja još uvijek nema službeno ime. Pedeset godina braka zovu zlatni pir, šezdeset dijamantni, a šezdeset i sedam je nešto puno više – i zlato i dijamanti skupa. Možda će mudre glave i za to smisliti naziv, neki ga u šali već zovu „željezni pir“, ali to slavljenike iz naše priče previše ne zanima. Njihova ljubav čvršća je i od dijamanta i željeza.

Oni imaju jedno drugo, sretni su skupa u svojoj kući u Momićima. Na njihovim leđima je breme od 190 godina, koje junački nose i podnose. Petar i Matija su vršnjaci devedesetpetogodišnjaci, rođeni su daleke 1922. godine, on u Momićima, a ona u obližnjoj Kuli Norinskoj.

brljevic3

Kako je ova “ljubav na selu” započela i duboku starost dočekala ?

Premda su Matija i Petar rasli selo do sela, sudbina je htjela da se upoznaju na prisilnom radu u Crikvenici. Ljubav koja je planula na dalekom Kvarneru u tim teškim poratnim godinama okrunjena je brakom 1950. godine.

– E moj sinko, teška su to bila vremena iza rata. Došla depeša – mora se ići na rad. A ja udri plači. To je meni bilo ko da idem na kraj svita. Svak je mora ići. Meni majka kaže “Idi ćeri ili ćemo u zatvor” – pa šta sam mogla. I tako odo ja plačući, a teško mi je bilo odvojiti se od majke. Druga su to vrimena bila. Nije se odalo ko danas – prisjetila se baka Maša te daleke 1949. godine, kada su je iz Narodnog odbora na Kuli natjerali na prisilni rad.

I tako je na prisilnom radu započela njezina ljubavna priča s Petrom Brljevićem.

– Bili smo u Crikvenici misec dana. Ma koja Crikvenica, nismo je ni vidili, to je jedno selo Tribanj, deset kilometara dalje. Pravila se cesta, uvodila struja. Radnici muški kopali, a mi žene kupili kamen pa ga nosili i u karijolama gonjali. I ja ugledala jednog kršnog momka kako kopa, tamo vamo…

– Odaklen si ti? – pita on mene.

Ja mu kažem čija sam, kad ono mi iz iste župe. Eto vidite. On ovdi, samo priko brda, a našli se u Crikvenici – govori baka Matija.

Otišla je plačući na prisilni rad, a vratila se vesela sa svojim Petrom.

– Čim smo se vratili, otiša on do moje majke pa je pita možemo li se mi viđati. Reko je da mu se sviđam i tako. Nije bilo problema. Majki mi bilo drago, došo kršan momak iz susjednog sela, dobra prilika za udaju – priča nam.
I tako su se vjenčali 1950. godine, 16. travnja.

– Bio je Mali Uskrs, sićam se ko danas. Pet parova se vinčavalo. Najprije u odboru na Kuli, a onda svi u crkvu na Bagalovićima, jedni za drugim pred don Petara Bašića, on nas je vinča.

– Svadba za današnje prilike nije bila velika, a u onim poratnim godinama dvanaest ljudi je bio solidan broj uzvanika. Imali smo i svirača harmonikaša, on je bio i vinčani kum, govori nam Matija, dok Petar čita Slobodnu Dalmaciju, koja je njegov svakodnevni ritual. Čim se digne, Matija mu pravi bijelu kavu, Petar je pije i lista ‘Slobodnu’.

– Eto vidite, čita ova velika slova, jer zadnjih godina slabije vidi. Ali, svaki dan čita ‘Slobodnu’, najprije gleda tko je umro pa onda ovo drugo i tako četrdeset godina – kazuje nam Matija.

Petar slabije vidi, a uz to vrlo slabo i čuje. Na desno uho je potpuno gluh, a na lijevo mu treba podvikivati da bi se sporazumjeli.

U Drugom svjetskom ratu je, kazuje nam njegova supruga Matija, samo čudom ostao živ. Godine 1942. je mobiliziran u domobrane i otišao za Zemun, a nakon toga je završio u njemačkoj diviziji. Tamo je dobio čin ober furera (vodnik voda). S tom divizijom je prošao Rusiju, Norvešku, Švedsku i Finsku.

– Jednom smo se ukrcali na brod, oko tisuću vojnika. Brod je potonuo i spasilo nas se samo dvadeset. Ja sam imao posvećenu medaljicu koju mi je bio darovao biskup i stalno sam je držao u džepu i to me spasilo – prisjetio se Petar, nadovezujući se na Matijinu priču.

A kada je došla Hrvatska i kada mu je predsjednik Tuđman priznao status domobrana, Petar je odahnuo jer se stalno bojao da će morati odgovarati za sudjelovanje u njemačkoj vojsci.

Brljevići su u dugovječnom braku imali troje djece. Dvije kćeri su im umrle, a o njima se sada brine sin Željan. Imaju šestero unučadi i desetero praunučadi.

Petar je radio u luci Ploče, a kod kuće je lovio ribu i žabe dok je Matija bila kućanica, kuhala, plela džempere i brinula se o obitelji.

– Ne pletem više. Ne mogu, nemam strpljenja, a koliko sam isplela! I ovo sam isplela – pokazuje džemper na Petru.

– Nije bilo lako. Vazda motika na ramenu. Dobro smo i živi. I danas bi mi kopali da možemo, ali ne možemo – nasmije se.

U razgovor se uključio i Petar:

– Na motiki san drža dvi tisuće loza. Izjutra radi u Luci u Pločama, popodne udri motikom.

Baka Matija sluša i zagonetno se smije.

– E, Petre, di san bila ja kad si ti kopa. Sinko moj, radilo se puno. Pođe on u vinograd pa jamlja dvi motike. A ja trudna osmi misec, pitam ga – što će ti te motike, on ko iz topa – ‘Ako ti budeš mogla malo pripomoći’. I tako je život bio težak. Jednom sam upala u jendek pun vode s polivačom makinjom na leđima, ali eto, ostala sam živa.

– Kupusa, blitve, kumpira, to nam je bila hrana. A mesa dvaput godišnje. Ni danas ne volim meso. Nisam ga ila u mladosti pa što će mi danas, i vidite koje sam godine doživila – kaže nam Matija.

A zato je u izobilju bilo jegulja i žaba, jer je Petar bio lovac.

– Ma šta ću vam reći, živili smo od jegulje. Ja sam jegulje proklinjala koliko ih je bilo. Govorila sam – ‘Dabogda ti se sime iskorijenilo’, pa eto vidite da je danas i nema više – šali se.

Petar je imao mreže i zapinjo tratune. Godišnje je, kaže, lovio više od dva kvintala jegulje. Najbolja je bila jesenka jegulja.

Iako su napunili gotovo stoljeće života, vedar duh Brljeviće nije napustio. Kažu da je šezdeset i sedam godina braka prohujalo kao šezdeset i sedam dana. Najviše ih vesele druženja u obiteljskom krugu, pa su i ovu nesvakidašnju obljetnicu braka proslavili sa svojim najbližima.

– U šezdeset i sedam godina braka muž mi nikada nije rekao ružnu riječ. Nije mi šamar udarija niti mi je majku spomenija. Ali nikada me doma nije ostavija kada se išlo u polje. Ako smo kopali četrdeset loza, bilo je njemu dvadeset, meni dvadeset. Vazda sam uz njega bila. Motika u rukama, pumpa za polijevanje na leđima.

Brljevići mladima poručuju da se međusobno poštuju, muž ženu, a žena muža, jer je to isprobana formula bračnog uspjeha. A Matija će kroz smijeh dodati:

– Triba mučati, i to je to. Ne mogu reći da se ja i moj Petar nikada nismo porječkali ali kad on kaže dosta, onda je dosta – zaključila je Matija.

‘Stanem mu kraj uha pa molimo krunicu’

Moj Petar je gluh pa sada slabo i pričamo. Ma ništa ne čuje. Jedino što zajednički govorimo je krunica koju svaki dan molimo. Ja njemu stanem pored lijevog uha i tako molimo. To nam je sva priča – kaže baka Matija, koja voli na televiziji gledati turske serije.

– Neka mi se ruga tko god hoće, ali serije su mi u srcu.  piše