‘Muž me ostavio, a rat uništio. Imam i rak, ali ne predajem se’

642

dubravka kakarigiUmirovljenice Dubravka Kakarigi (73) i Marija Žafran (86) opisuju svoje dramatične živote u kojima im je najviše žao što nisu ostale s velikim ljubavima.

Rodila sam se u Tenji, a većinu života provela sam u Sarajevu. Imala sam 18 godina kada sam se bezglavo i ludo zaljubila. Roditelji su mi govorili da mi je rano za udaju i neka još pričekam, ali moje srce bilo je drugdje i ipak sam se udala. Rodila sam dvoje prekrasne djece, a onda sam se razvela kad sam imala 28 godina. Suprug je pronašao mlađu ženu i ostavio nas. To nikad neću prežaliti. Bila je to velika ljubav, ali s tragičnim završetkom – priča Dubravka Kakarigi (73).

Cijeli svoj život, nastavila je, podredila je djeci. U potpunosti se posvetila njima istovremeno radeći kao samostalni komercijalni referent. A onda je stigao rat i morala je bježati.

– To je bilo jako teško razdoblje. Ja sam otišla u Zagreb rodbini, a djeca su mi ostala na prvoj crti obrane u Sarajevu. Čak osam mjeseci nisam čula ništa o njima niti sam znala gdje su, jesu li uopće živi. No srećom to je sve ostalo iza nas. U Zagrebu sam stvorila novi život, no kako nikad nisam preboljela tu svoju prvu ljubav, nije bilo mjesta za drugog muškarca u mom životu niti sam ga tražila – nastavila je Dubravka.

dubravka kakarigi1
Dubravka Kakarigi

A onda je stigla dijagnoza. Rak dojke.

– Da se razumijemo, ja tu svoju bolest uopće ne priznajem. Operirali su mi karcinom 2005. godine i odlučila sam kako ne želim da moja djeca koja i sama imaju puno posla i svoje živote gube vrijeme skrbeći o meni, osobito ako mise zdravlje pogorša. Javila sam u dom umirovljenika i preselila se ondje. Uspjela sam pobijediti boleščuru, no sad opet moram na operaciju jer mi liječnici kažu da su se metastaze proširile na kosti. Ja mislim da to nije istina. Dobro se osjećam i sigurna sam da ću pobijediti što god je to bilo – nastavila je. U borbi za život i želji za drugačijim pogledom za život u domu umirovljenika se opustila i upoznala je muškarca za kojeg je mislila da je konačno onaj pravi. Bila je sretna što je uspjela probuditi davno zaboravljene osjećaje i sve to davalo joj je snage u borbi protiv bolesti.

dubravka kakarigi
Dubravka Kakarigi

– Iako je riječ o platonskoj ljubavi, vjenčali smo se i civilno i crkveno. On živi na prvom katu doma, a ja na petom. No ja sam zaboravila kako je to biti u braku i shvatila da sam pogriješila. On je od mene stariji 22 godine, ali mi je često govorio da ću skoro umrijeti. To mi nije trebalo. Trebala sam osobu koja će mi pomagati i poticati me na život, a ne da razmišljam o smrti, pa sam prekinula vezu. Hvala Bogu da smo oboje u domu pa se ima tko o njemu skrbiti ako mu zatreba medicinska pomoć. Razgovaramo, pitam treba li mu što jer sam obećala biti uz njega u dobru i zlu, ali više od toga nema. Zaletjela sam se. Dobro što sam bila blentava kad sam imala 18, ali u 68. godini to je ipak previše – razočarana je Dubravka.

Zato je u svojoj sobi istaknula fotografiju iz sretnijih vremena, onu sa prvim suprugom i djecom. Kaže kako ga svaki dan gleda. Djeca je redovito posjećuju i među njima vladaju harmonični odnosi, a kad bi se mogla vratiti u vremenu zapravo i sama nije sigurna što bi promijenila.

– Vjerojatno se nikad ne bih udala – zaključila je.

dubravka kakarigi2

‘Muž me napustio, a sinu nikad nije kupio ni cipele’

– Rodila sam sina prije 62 godine. Bio je težak porod i radi posljedica on je imao teškoće u razvoju. Bili smo skromna obitelj, a potrebe velike pa sam puno radila i stvarala kako bih nam priuštila normalan dom. Radila sam u ugostiteljstvu, bila sam šefica restorana. A onda grom iz vedra neba – suprug je pronašao drugu ženu i napušta nas – prisjeća se Marija Žafran (86) iz Zagreba dodajući kako se u toj situaciji nije mogla postaviti drugačije nego prihvatiti stanje kakvo jest. Imala je 30 godina.

– Najviše žalim što mi se brak raspao i što mi život nije ispao kako sam planirala. Sanjali smo da ćemo sagraditi kuću, uživati u zajedničkom životu, ali nije išlo. Svom sinu nikad nije kupio ni cipele – nastavlja ona dodajući kako se borila kao lavica da njezin dječak može koliko toliko biti samostalan, pa je danas sretna što nije završio u nekoj ustanovi nego je ostao u njihovoj obiteljskoj kući. Skrbila je o njemu dok je mogla, no pritisnuta godinama, shvatila je da mu više neće moći pomagati. Zato je odlučila otići u dom.

– Mama mi je umrla kad je imala 76 godina, pa sam mislila da se i meni bliži vrijeme, ali eto, prošlo je 10 godina a još sam tu. Mislim da sam se dobro pobrinula za sina. Išao je u specijalnu školu, a još i danas ide na tretmane. Svaki dan ide na radionice za osobe s teškoćama i odmah po povratku mi se javlja telefonom kako bih znala da je sretno stigao doma. Čujemo se svaki dan, a tijekom vikenda i praznika dođem do njega u kuću. Kuha sam, a imamo ženu koja dolazi jedanput na mjesec kako bi sve pospremila i očistila. Bio je i ostao jako dobro i predivno dijete i ponosna sam zbog toga, to mu je jedina mana – nastavlja Marija dodajući kako je nakon razvoda razmišljala i o tome da pronađe drugog muškarca vjerujući da bi joj možda život bio lakši ako bi s kim imala podijeliti brige i teret svakodnevice.

marija zafran
Marija Žafran

– No tada sam razmislila i shvatila da ne bih mogla zamisliti nekog drugog uz moje dijete. Sin mi je uvijek bio na prvom mjestu i nema tog muškarca na svijetu koji bi to mogao promijeniti – zaključila je Marija. Kaže kako bi voljela i da je imala još djece još bi tad bila spokojna oko budućnosti sina jednog dana kad nje više ne bude. piše i video