JEDAN DAN U VRAPČU Od kada je počela pandemija sve više ljudi traži pomoć: ‘Očekujemo da će se broj tih slučajeva i povećati zbog ekonomske krize’
Od 700 pacijenata, u bolnici su ostale njih 300. U tu je brojku uključeno oko 70 forenzičkih pacijenata te između 20 i 30 psihogerijatrijskih i palijativnih slučajeva koje je nemoguće otpustiti. Na svakom od 12 zavoda ostalo je samo desetak najtežih pacijenata. Tako su dobili na prostoru, pacijenti su raspodijeljeni na način da gotovo svatko ima svoju sobu
Liječnici i ravnateljstvo Klinike za psihijatriju Vrapče su prije dva mjeseca, po pojavi prvog slučaja zaraze koronavirusom u Hrvatskoj, pred sobom imali prilično šokantnu statistiku. Poučeni iskustvima iz Kine, Koreje, Belgije, SAD-a, znali su da COVID-19 kod populacije kojoj pripadaju njihovi pacijenti može biti smrtonosan za njih čak i do 30 posto. To je značilo samo jedno: adekvatna reakcija nužna je odmah. Fizičko i psihičko zdravlje usko su povezani. Njihovi pacijenti većinom imaju teže oblike mentalnih bolesti, a koronavirus u takvim slučajevima nerijetko završi velikim komplikacijama, pa i smrću. Proboj bolesti u sustav značio bi katastrofu, pa se pred njima našao imperativ da maksimalno zaštite sve pacijente klinike.
U vodećoj hrvatskoj instituciji ove vrste dočekuje nas šest stručnjaka. To su ravnateljica ustanove Petrana Brečić, psihijatri Tihana Jendričko, Marko Ćurković, Domagoj Vidović i Porin Makarić i socijalna pedagoginja Mirta Vranko. Dok hodamo po stoljetnom parku koji okružuje kliniku, u šetnji srećemo tek nekolicinu pacijenata, koji, osim u prirodi, uživaju i u glazbi koju si puštaju s mobitela. Posjeta nema već više od mjesec dana. U bolnicu se primaju samo hitni pacijenti, a oni koji su već tamo se uglavnom zadržavaju na svojim odjelima. Šetati mogu samo u određeno vrijeme, uz nadzor medicinskog osoblja te uz poštivanje svih mjera i uputa. Povoljna okolnost je da se radi o kompleksu paviljonskoga tipa, tako da nema miješanja među grupama pacijenata.
Iako je jedan od prvih slučajeva zaraze koronavirusom u Hrvatskoj bio upravo kod jedne liječnice iz Vrapča, na vrijeme su provedene potrebne epidemiološke mjere te nitko drugi od djelatnika i 700 pacijenata koji su tada boravili u bolnici nije zaražen virusom. Ravnateljica Petrana Brečić, inače prva žena na čelu ove institucije s tradicijom dugom 140 godina, prisjeća se samih početaka novog režima u bolnici.
– Bilo nam je jasno da je rizik, s obzirom na broj pacijenata, ogroman. Odmah smo krenuli s individualnim procjenama u kojima smo za svakog pacijenta ponaosob ustanovili je li moguće da ga otpustimo iz bolnice i zaštitimo od virusa ili je nužno da on ostane u Klinici – priča nam ravnateljica.
Od sedam stotina pacijenata, u bolnici su ostale njih tri stotine. U tu je brojku uključeno oko 70 forenzičkih pacijenata te između 20 i 30 psihogerijatrijskih i palijativnih slučajeva, koje nije bilo moguće otpustiti). Na svakome od 12 zavoda ostalo je tek desetak najtežih pacijenata. Prostor je tako relaksiran, pacijenti su raspodijeljeni na način da gotovo svatko ima svoju sobu, a rizik je tako značajno smanjen.
– Iako smo promptno reagirali na pojavu koronavirusa u Hrvatskoj, bilo nam je jasno da nas 400 pacijenata koji su sada doma i dalje trebaju. Svaki pacijent voli imati svojeg doktora ili terapeuta. A u psihijatriji je to posebno važno. Mi neke pacijente pratimo deset, 15, pa i 20 godina. Nekada i cijeli život. Nikada se ne radi o slučajevima koji se rješavaju u jednome danu, a terapijski odnos je važna baza sigurnosti svakoga pacijenta, često i ključan za njegovo liječenje i proces ozdravljenja – kažu nam ravnateljica i liječnici.
Odmah su počeli razrađivati novi model rada koji bi im posredstvom tehnologije omogućio nastavak pružanja pomoći pacijentima. U međuvremenu se dogodio i niz snažnih potresa u Zagrebu, pa je potreba za tim postala još veća. Dva dana nakon potresa, pokrenuli su Jedinicu za izvanbolničku skrb. Sada već više od mjesec dana u njoj pružaju usluge kriznog savjetovanja za javnost, ali i provode cjeloviti program dnevne bolnice. To znači ih može nazvati bilo tko kome je potrebna pomoć ili savjet, ali i da se čitavi psihoterapijski programi koji su se ranije odvijali uživo sada rade na drugom mediju. Na mreži se vode psihoterapijske grupe, individualna savjetovanja i psihoterapija, bračna i obiteljska terapija, uče se vježbe disanja i druge tehnikama medicinske relaksacije, odrađuju radionice art terapije, uči o zdravoj prehrani, pa i vježba.
– I mi i pacijenti stalno ponavljamo da smo sretni što nam tehnologija omogućuje ovaj način komunikacije. Sve je ostalo isto, samo smo promijenili medij – priča nam psihijatrica Tihana Jendričko, koja je jedna od prvih osam stručnjaka koji su se uključili u novi model, koji se danas provodi na svim zavodima, a izgledno je da će ostati vitalan dio funkcioniranja Klinike i nakon kraja aktualne krize.
Za komunikaciju koriste aplikaciju Microsoft Teams, koja se pokazala kao iznimno rješenje u smislu sigurnosti, ali i ima cijeli niz alata koji su psihijatrima potrebni: mogu pacijentima, recimo, pokazivati prezentaciju ili vlastiti ekran, a tu je i zanimljiva opcija promjene pozadine koju često koriste. Ako su, recimo, doma dok pričaju s pacijentima, za pozadinu stave fotografiju iz ureda. Iako se radi o detalju, on je, tumače, vrlo važan, jer ljudska podsvijest itekako registrira u kojem se okruženju bavimo nekim problemom.
Otkada je počela pandemija, registrirali su, kažu, povećanje broja ljudi koji trebaju njihovu pomoć, no taj porast još uvijek značajan nije u tolikoj mjeri značajan.
– Očekujemo da će se on povećavati i u budućnosti, kada će se ekonomska i gospodarska situacija možda i dodatno poljujati i u pitanje će doći egzistencijalna ugroza brojnih ljudi – kaže nam doktorica Jendričko, a nadovezuje se njezin kolega Marko Ćurković, koji kaže da u pandemijskoj situaciji postoje četiri skupine ljudi čije je mentalno zdravlje ugroženo.
– Prva kategorija je potpuno nova, a radi se od ljudima koji su ili zaraženi virusom ili su pod sumnjom za to. Oni zahtijevaju posebnu skrb radi samoizolacije ili radi toga što je COVID-19 sam po sebi teška bolest, posebice za one koji već imaju neke druge bolesti – priča Ćurković.
Nastavlja da je dinamika bolesti opterećujuća za zdravstveni sustav, zbog čega se velika skupina psihičkih poremećaja može javiti kod onih zdravstvenih djelatnika koji su na prvoj crti, što su pokazala i iskustva iz inozemstva.
– To su često ozbiljni poremećaji povezani sa stresom. Osim zdravstvenih djelatnika, treća skupina su naši pacijenti, oni koji su već imali opaženu manju ili veću psihičku smetnju. Osoba koja boluje od duševne smetnje po definiciji osjetljivije reagira na stres i prijemčljivija je na njegove štetne učinke te se teže prilagođava, tako da se očekuje da će se kod njih dogoditi određeno pogoršanje. Što je potencirano time da je skrb na neki način ograničena i teže dostupna – kaže ovaj psihijatar. Četvrta je skupina opća populacija. – Imate veliki broj ljudi koji je ograničen, ne može raditi stvari koje radi inače, a koje mu pomažu u nošenju s nekim poteškoćama. A sve je popraćeno velikom neizvjesnošću jer ne znamo koliko će dugo trajati ove mjere. Mozak nije navikao tako razmišljati – kaže Ćurković.
A još nešto na što naš mozak nije navikao je prijetnja koju ne vidi, odnosno briga o virusu.
– Potres u Zagrebu je u tome smislu imao zanimljiv učinak jer je on vidljiva i vrlo ugrožavajuća prijetnja, koja je materijalizirana. Kratkoročno nas je to možda i osnažilo jer je mobiliziralo ljude da budu fokusiraniji, da bolje prate upute kriznog stožera. Procesi stvaranja smisla oko svega toga su možda postali konstruktivniji, razvio se osjećaj zajedničkog identiteta. Kratkoročno je to možda bila pozitivna stvar, no dugoročno će ti učinci na duševno zdravlje biti izrazitiji. Čak i veći no što bi to bilo da su se pandemija i potres dogodili odvojeno. Jer ovako se perpetuiraju – tumači doktor Ćurković.
Kod ljudi se ovih dana, pričaju nam terapeuti, najčešće javljaju anksiozne smetnje, smetnje spavanja i osjećaj teškog nošenja sa kriznim situacijama. Nerijetko se događa i da pacijenti simptome anksioznih smetnji tumače kao simptome koronavirusa.
– To su, recimo, kratki dah, otežano disanje, opća slabost, umor – tumače.
Bolesnik, ako i ima fizičke simptome, njih u ovoj situaciji može doživljavati i intenzivnije no inače jer zna da mu je zdravstvena zaštita teže dostupna.
– Svemu posvećuju veću pažnju i sve ih više boli sada nego u vremenima kada znaju da im je doktor ili neka druga pomoć blizu – kaže Porin Makarić.
Pa, kako oni telefonskim putem ili preko interneta mogu ustanoviti o čemu se točno radi?
– Pri postavljanju svake dijagnoze imamo strukturirana i ciljana pitanja. Ljudi se najčešće uhvate za jedan ili dva simptoma koji nalikuju na koronavirus, no vi postavljate pitanja o drugim simptomima. Koliko simptomi traju, kada se javljaju, u kojim situacijama, prolaze li ili ne, postoje li neki čimbenici kada se smire. Uključujemo savjete o tome što učiniti da se taj simptom izgubi, da se reducira. To je vođenje intervjua koji je ujedno i savjetodavan te edukativan pa mi na taj način možemo razlučiti o čemu se radi – kaže dr. Jendričko.
Važan faktor u novonastaloj situaciji je i usamljenost, koja je sama po sebi čimbenik za razne bolesti i dramatično utječe na fizičko zdravlje.
– Ni ne čudi što neke zemlje imaju ministarstva koja se bave samo tim problemom – slažu se doktori.
– Činjenica je da smo ostali sami sa sobom, da više na svojim tortama nemamo raznih šlagova i jagoda. Više nema šopinga, odlazaka na razna mjesta, druženja, hrpe mehanizama koje koristimo upravo da bismo pobjegli od sebe – kaže nam psihijatar Domagoj Vidović, dodajući da nam je iz toga razloga ovo civilizacijski točka iz koje možemo izaći kao bolje društvo, iako ne znači da će se to i dogoditi.
Iako teška, ovakva su vremena, gledajući kroz prizmu povijesti, neizbježna.
– Zadnjih 20 do 30 godina znanosti vezane uz psihijatriju su se počele baviti pojmom otpornosti, koja je ljudski kapacitet da izdrži ili apsorbira stres. Još je Otto Frank rekao da ćemo svi u životu doživjeti neku traumu. Već samo rođenje je možda najveća trauma. Ali, unatoč tim traumama, mi i dalje živimo. Ljudi imaju veliki kapacitet za stresne situacije i povijest civilizacije govori da smo uspjeli savladati sve nesreće. Svoju otpornost ne možemo ni pokazati ako ne dođe do ugroze. Drugim riječima, ne možemo napredovati i razvijati se ako nas nešto ne ugrožava. Ovo je dobra prilika da svi postanemo izdržljiviji – smatra doktor Ćurković, a na njegovu se tvrdnju nadovezuje i doktor Vidović.
– A mi imamo i iskustva. Nismo kao, recimo, Švicarci ili Šveđani, svako malo smo „dobivali po ušima“. Imamo transgeneracijski prijenos tog stava da u životu jednostavno nekada moraš trpjeti – objašnjava.
A jedan od ključnih čimbenika zbog kojih se generalno za sada odlično nosimo s epidemijom je, slažu se svi, zbog načina na koji su se komunicirale sve važne informacije.
– U tome su smislu naši stručnjaci iz kriznog stožera pokazali jednu zavidnu razinu vrlo jasnog i pravovremenog komuniciranja informacija. To je možda čak i najznačajnija psihička intervencija jer oni nas sve drže u sigurnosti, imamo se uhvatiti za nešto. To je važno, da imamo povjerenja u te ljude. Ključ uspjeha borbe svih nas protiv pandemije je to da se svi promijenimo svoje dosadašnje ponašanje, a to možemo jedino ako vjerujemo onome tko nam kaže da se moramo promijeniti. Odlično je da smo izbjegli represiju, policijske satove, i prihvatili mjere oslanjajući se na to da će jednostavno svatko od nas dobrovoljno prihvatiti odgovornost – kaže Ćurković.
Ovi psihijatri i terapeuti sa svojim pacijentima koje kontinuirano liječe najčešće dogovaraju fiksne termine terapija, ali se svi, bili njihovi pacijenti ili ne, mogu javiti kada god požele. – Neki ljudi svakodnevno zovu više puta. Neki nazovu čisto da nam kažu da su dobro kako se mi ne bi brinuli za njih. Imamo dugogodišnju pacijenticu koja otvori i zatvori radni dan svojim pozivom – priča dr. Jendričko, dodajući da u posljednje vrijeme nisu imali izvanrednih situacija koje im i inače nisu u opisu posla, ali da je sada jednostavno sve kompliciranije u organizacijskom smislu zbog preporuka o što manje kretanja i kontakta s ljudima.
Iako iznimno ozbiljan i stručan tijekom cijelog našeg razgovora, ovaj tim doktora prasnuo je u smijeh na najjednostavnije od svih naših pitanja: „A tko vas pita kako ste? Imate li vi svoje psihologe ili psihijatre?“
– Nama trebaju socijalni pedagozi – u šali dobacuje doktor Vidović.
– Nije to lak posao, svaki dan slušate tuđe probleme, ulazite duboko u njih, i, istina je, rijetko vas netko pita kako ste vi. No, uz svu težinu posla, dobijete i nemjerljivu gratifikaciju kada vidite da je netko bolje. To je oslobađajuće – slažu se svi.
– Mislim da jako puno znači to što se na kraju dana svi skupa nađemo i izventiliramo kako nam je prošao dan. Dijelimo i podržavamo jedni druge u odlukama koje često nisu baš jednostavne. Mogućnost takve provjere i podrške, diskusije i komentiranja nas održava – kaže terapeutkinja Mirta Vranko.
– A, kada je riječ o vremenu izvan posla, isti smo kao i svi ostali ljudi. Bavimo se sportom, čitamo, slušamo, kuhamo, volimo – kažu. Piše
