Koliko “stoje” mirovine?
Zbog velikih demografskih promjena troškovi mirovinskih sustava uvelike će rasti u budućnosti, a na razini EU taj je porast oko 2,3 posto u sljedećih 40 godina. Stanovništvo Europe stari. Broj starijih od 65 godina već je u 2008. bio veći od broja mlađih od 15 godina, a do 2060. bit će dva puta više starih nego mladih.
To će rezultirati povećanjem stope ovisnosti sa 25% na više od 50%. Stopa ovisnosti predstavlja omjer starijih od 65 godina (onih koji primaju mirovinu) i onih između 15 i 64 godine starosti (koji financiraju isplatu mirovina). Znači, sada 4 potencijalno radno sposobna čovjeka “uzdržavaju” jednog umirovljenika, dok će u budućnosti taj omjer pasti na svega 2:1. Uz to, u sljedećih 50 godina, očekivano trajanje života za muškarce produžit će se za 8,5 godina, a za žene 6,9 godina. Sve to stvorit će ogromne pritiske na održivost mirovinskog sustava.
EU prosječno troši 10% BDP-a na mirovine. Naravno, razlike unutar država članica su velike pa tako Italija, Francuska, Austrija, Portugal i Grčka troše između 12 i 14% BDP-a, dok Irska, Latvija i Estonija troše samo 4 i 6% BDP-a. Hrvatska je, s izdacima od nešto manje od 11% BDP-a, u društvu većih potrošača. Uzorak je dosta jasan. Romanske zemlje (s iznimkom Austrije) imaju skupe mirovinske sustave, dok su baltičke i anglosaksonske zemlje puno racionalnije.
Zbog velikih demografskih promjena troškovi mirovinskih sustava značajno će rasti u budućnosti. Na razini EU taj je porast oko 2,3 postotnih bodova u razdoblju od sljedećih 40 godina. Mirovinski “šampion” postat će Grčka čiji će izdaci za mirovine porasti za više od 100% do 2050. godine (to bi bilo kao da izdaci za mirovine u Hrvatskoj porastu sa 35 na 70 milijarde kuna godišnje) i skočiti na 24% BDP-a. Slijedit će ju Luksemburg, Slovenija, Španjolska i Cipar. Neke zemlje, kao što su Poljska, Estonija i Švedska, planiraju čak i pad izdataka za mirovine. U njih se ubraja i Hrvatska premda će se pad izdataka za mirovinski sustav u BDP-u, umjesto da je temeljen na reformama kao u prethodne tri zemlje, dogoditi na štetu smanjenja mirovina, što nije prihvatljivo.
Postojeće naznake neke sveobuhvatne mirovinske reforme u Hrvatskoj ne postoje. Istina, ukinute su povlaštene saborske mirovine, ali budući da one predstavljanju 0,2% ukupnih mirovinskih izdataka, to je isključivo kozmetički potez napravljen kako bi se pridobila naklonost birača. Izneseni su neki prijedlozi o povećanju izdvajanja za drugi stup, ukidanju produljenog trajanja mastodontskih kolektivnih ugovora, otvaranju mogućnosti rada kod kuće za žene, ali sve to nije ni približno dovoljno da bi se nazvalo mirovinskom reformom. A demografski trendovi i dalje rade protiv nas.
U svjetlu svega navedenoga, održivost mirovinskih sustava postala je goruća tema svih rasprava o javnim financijama u Europi. Ni u Hrvatskoj nije drugačije. Premda Vlada sama do sada nije pokrenula raspravu o mirovinskoj reformi, napravili su to Institut za javne financije i časopis Banka. Materijale o analizi mirovinskog sustava možete naći ovdje.
Mirovinske reforme je vrlo teško provesti jer se temelje na donošenju dugoročnih odluka u svjetlu kratkoročnih političkih pritisaka. To često dovodi do odugovlačenja provođenja reformi i prebacivanja tog tereta na neke buduće vlade.
Koristi mirovinske reforme očituju se tek na dugi rok, raspršene su na sve porezne obveznike, a rezultati nisu uvijek zajamčeni. Uzmimo kao primjer sadašnju situaciju u Hrvatskoj: uvođenje drugog stupa 2002. godine bio je pozitivan korak k povećanju održivosti sustava, ali umirovljenici koji sada idu u mirovinu od toga nemaju koristi budući da je cijelo tržište kapitala potonulo. Mirovine su im niže nego onima koji su ostali samo u prvom stupu. Vlada je stoga donijela izmjene zakona o mirovinama (NN 114/2011) kojima omogućuje prelazak iz drugog u prvi stup svim umirovljenicima koji su 2002. godine imali između 40 i 50 godina (onima koji su dobrovoljno prešli u drugi stup budući da je za sve mlađe od 40 godina to bilo obavezno, ima ih oko 100.000). Ukoliko se umirovljenik odluči za prelazak u prvi stup, ostvaruje i pravo na dodatak na mirovinu koju ostvaruju svi “novi” umirovljenici i koji sada iznosi 27% (dodatak je varirao od 4% do 27% ovisno o godini umirovljenja). Treba napomenuti da se dodatak ne isplaćuje onima koji uplaćuju i u drugi stup što zapravo narušava načelo pravednosti budući da oni 3/4 svojih doprinosa ipak uplaćuju državi. Pravednije bi bilo da imaju onda pravo i na 3/4 dodatka.
S druge strane, troškovi mirovinske reforme su trenutačni, usmjereni na točno određene skupine u društvu i jasno određeni. Tako je npr. uvođenjem drugog stupa 2002. godine država izgubila 5% (od ukupno 20%) mirovinskog doprinosa koji su osiguranici odlučili uplaćivati u drugi stup. To se zove tranzicijski trošak i ne može se izbjeći, ali za proračun je to veliki udarac. Isto tako, uvođenjem reforme 1998. godine postepeno se povećavala zakonska dobna granica za odlazak u mirovinu, postrožili su se uvjeti za odlazak u invalidsku mirovinu i povećao se broj godina na osnovu kojeg se izračunavala mirovina. Tako je tzv. “novim” umirovljenicima potezom pera mirovina postala manja nego onima koje reforma nije zahvatila, tj. koji su otišli u mirovinu prije kraja 1998. (tzv. “starim” umirovljenicima). Naravno da te nove umirovljenike ne zanima “održivost sustava”, “generacijska solidarnost” i ostale velike teme. Njih zanima da dobiju istu mirovinu kao i netko tko je isto toliko radio kao oni, a otišao je u mirovinu godinu dana ranije.
Mirovinske reforme nisu nikada jednostavne ni bezbolne. To je politički jedna od najosjetljivijih reformi koju vlade moraju provesti. Mirovinski izdaci su u većini zemalja jedna od najznačajnijih stavki proračuna, a demografske promjene su neumoljive. Sadašnji sustavi naprosto više nisu financijski održivi i nužne su prilagodbe kako bi se osigurala pristojna razina mirovina za sve veći broj budućih umirovljenika. piše
