Pazite na starije

336

jajca1

‘Vido sam bakicu u dućanu kako krade jaja. Srce mi je stalo, suze su mi navrle…’ Potresno svjedočanstvo iz surove hrvatske svakodnevnice.

Svakodnevno se susrećemo sa surovom hrvatskom stvarnošću čiji je scenarij prepun scena kopanja po kantama za smeće, kontejnerima, žicanja za kruh, spuštenih pogleda ili onih iz kojih uglavnom izvire očaj. Portal Free Voice objavio je priču o jednoj takvoj sceni koju ste možda i sami doživjeli s nekim drugim protagonistima. Kako biste vi reagirali da u dućanu vidite staru gospođu kako krade jaja?

Autor teksta, Toni Volarić, piše da je tog jednog izrazito hladnog dana brzo ušao u Konzum obaviti šoping. ‘Vukao sam onu crvenu plastičnu, kažu stručnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vlažnom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom životu, žurio sam nabaviti kalorije u šarenim omotima’ , piše.

Tad je spazio nju: ‘Gospođu u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagriženu osteoporozom i životom u predziđu Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako čudno u odnosu na frižider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvima smo nekada oblagali studio za probe mog ne baš uspješnog benda, sredinom osamdesetih. Čudno mi je izgledala. Neprirodnog položaja tijela. Zastao sam, malo se povukao iza stalaže s onim stupidnim sprejevima šlaga, da me ne vidi. Vadila je, jadna žena, jedno po jedno jaje i stalno se okrećući, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam počeo drhtati. Zaboravio sam se kontrolirati vidjevši u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na oči, sve mi se zamaglilo. Žena krade je…. jaje koje košta jednu kunu.’

Kako piše autor, gospođa ga je spazila i pogledom mu dala do znanja da se nada da je neće ‘otkucati’.

Naravno, nije mu palo na pamet odati nekom poslovođi što se dogodilo. Umjesto toga, došao je do nje: ‘Stao sam kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam ju čvrsto zagrliti. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Zaštititi ju i ugrijati. Dao sam joj u ruku 200 kuna. … Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog frižidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti riječ. A onda je počela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti šminka, iz te gospođe izlazile sve tuge njezina života. Nisam znao šta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i otišao. Ostala je u zidovima svog života. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima će do samotne smrti morati krasti jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana neće morati krasti. Dan ili dva, a možda i više, bit će sita. I nisam ja sad nešto posebno dobar čovjek. Ja sam njezin dužnik. Mi smo njezini dužnici, ona i njezina generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao krenuti. Kao da je nisam htio ostaviti. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem.’

I zato… obratite pažnju na ljude oko sebe, na svoje susjede. Učite djecu da pomažu. Specijalnu pažnju zaslužuju starije i nemoćne osobe od kojih neki jedva ili nikako preživljavaju, a ponekad i najmanja pomoć puno znači. Ne treba gajiti iluziju da sutra naši roditelji neće biti na njihovom mjestu. Tekst u cijelosti možete pročitati na portalu Free Voice. piše