Pedagoginja dr.sc. Jasminka Zloković piše o najmučnijim slučajevima svoje karijere. Zazvonio je telefon, podigla sam slušalicu, s druge strane linije čula sam samo plakanje. “Opet mi je prijetio”, tiho mi je rekla.
Nisam se šokirala, to je dio moje svakodnevice. Oko 28 godina u središtu mog interesa je obitelj. Ali ne ona nasmijana i sretna, nego obitelj s problemima, i to onim specifičnim problemima o kojima se ne govori. Oni koji su u našem društvu još uvijek tabu. Kao što su nekada nasilje nad ženama i djecom bile teme o kojoj se ne priča, tako je to danas nasilje nad roditeljima. Ali to ne znači da njega nema.
Moj znanstveni rad i istraživanje koje sam provela kao predstojnica Katedre za obiteljsku pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci pokazalo je, nažalost, da to nije tako. Postoje brojke i one su stvarne i grozne. Oko 16 posto roditelja izloženo je različitim oblicima nasilja od svoje djece. Većina roditelja koja umjesto zagrljaja dobiva šamare od svoje djece, koja umjesto riječi “volim te, mama” čuju “glupačo, šuti!”, o tome u javnosti nema govora.
Zašto je to tako? Moje dosadašnje iskustvo pokazalo mi je da mnogi ne prepoznaju nasilje, neki misle da je riječ o pubertetskim promjenama u ponašanju, da će to djecu proći, da je to neminovnost suvremenog doba, utjecaj vršnjaka, medija.
Teško uopće mogu dočarati taj strah i očaj roditelja
DR. SC. JASMINKA ZLOKOVIĆ KOJA POMAŽE RODITELJIMA KOJI TRPE NASILJE OD SVOJE DJECE
A neki koji ga prepoznaju, oni osjećaju sram. Jednostavno, srame se priznati da ih njihovo maloljetno dijete maltretira. Kada to roditelji i priznaju i izgovore naglas, prožive takve emocije koje je vrlo teško opisati i staviti na papir da se doživi njihova dubina i težina. Teško uopće mogu dočarati taj strah, tu tugu, taj očaj roditelja.
A baš njezin poziv prije nekoliko mjeseci nosio je svu tu silinu emocija. Nazvala me, ispričavajući se što me uopće zove i smeta. I onda je počela plakati. Šutjela je i samo plakala. Znala je da mora nekome reći što proživljava jer taj pakao u kojem su živjeli ona i mlađi sin više nije mogla ignorirati. Praviti se da ne zna otkud stiže ta buka i vriska iz njezina stana ili otkud masnice na njezinu tijelu, raskrvavljena usnica kojom je sinu nekad ljubila čelo. Istom sinu koji joj je raskrvavio tu usnicu.
Bila je preplašena i znala je da možda nema puno vremena, da će se on možda vratiti za nekoliko minuta. Ili za jedan sat. To nikad nije znala. Kontrolirao ju je, s kime razgovara, s kim je u kontaktu, govori li ikome o onome što se događa iza zatvorenih vrata. Cijelo je vrijeme šaptala bojeći se povratka svog 16-godišnjeg sina i ponovnog napada.
Sin je udarao majku šakama i nogama
BILA JE SVA U MASNICAMA
Rasprava je ponovno počela o njegovim lošim ocjenama i izbivanju iz škole. Tada je dobio ukor pred isključenje i pokušala mu je objasniti da mora prestati uništavati svoju budućnost. No to nije prvi put da joj je zaprijetio da će je ubiti ako otiđe u školu. Možda mu je to samo jedna od onih ružnih svakodnevnih poštapalica, pomislila sam, a ona kao da je osjetila to moje neizgovoreno pitanje te je nastavila priču.
Stalno ju je zlostavljao, to su bili udarci šakama, nogama, bacanje na pod. Prijetnje i batine su bile dio svakodnevice. I tako već godinu dana. Molila ga je, preklinjala da se prestane tako ponašati. Ali svaka njezina molba kao da se odbijala od njega. Ovog puta bijes je prvo iskalio na kućnom namještaju, porazbijao je pola stana. Nakon toga okomio se na nju, osjetila je udarce po tijelu i u tom trenutku shvatila je da više ne može šutjeti. Da će me, čim on izađe iz stana, napokon nazvati i reći mi sve. Toliko ju je izudarao da joj je trebala liječnička pomoć.
Tada je još bila u braku s danas bivšim suprugom koji ju je tukao. Stariji sin često je prisustvovao tim očevim ispadima. Nikada je nije pokušao obraniti, a ono što je bilo najbolnije – znao se pridružiti tati u udarcima. Kada je prvi put to osjetila, srušio joj se svijet.
Liječnica nije htjela prijaviti nasilje
No sada je znala da više ne smije šutjeti zbog desetogodišnjeg sina, koji je od straha i stresa počeo mokriti u krevet. Na poslu su znali što proživljava. Radila je u jednoj trgovini, sin je znao doći tražiti novac od nje. Kada nije dobio što je želio, počeo bi uništavati inventar. Zadnji put kada se to dogodilo, dobila je otkaz. Bila je bez posla i premlaćena.
Na moj nagovor na kraju je pristala potražiti pomoć, policija je podnijela prijavu Državnom odvjetništvu protiv mladića zbog nasilničkog ponašanja. Ali liječnica koja je pregledala majku nije podnijela prijavu, a to je trebala učiniti. Željela sam je nazvati, reći joj o čemu se radi, no majka mi nije htjela dati ni ime ni broj. Rekla mi je samo da nema snage boriti se sad još i s njom.
Ako mene pitate, to je bio potpuno neprofesionalan i nemoralan postupak liječnice. Danas se njezin sin nalazi u jednom od Centara za odgoj, dijagnosticiran mu je jedan od poremećaja u ponašanju. Mama ga povremeno posjećuje. Često me zovu telefonom, šalju mailove, traže savjete.
Sonja ima problema s alkoholom i potkrada mamu
SONJA SE VOLI ISTICATI U DRUŠTVU PA ZBOG IZLAZAKA KRADE MAMI NOVCE
Neki se jave samo jednom i više nikada ih ne čujem, drugi se jave više puta. Svaki put nakon novog zlostavljanja. S nekima sam redovito u kontaktu. Poziv jedne mame očekujem ovih dana. Javila mi se prvi put u lipnju, samohrana majka koja živi s dvije kćeri. Sonja ima 15 godina, mlađa kći 12. Radi slabo plaćene poslove, posprema po kućama kako bi mogla prehranjivati svoje cure. No, Sonju to ne zanima. Ona se jako voli isticati u društvu među srednjoškolcima, a mama joj ne predstavlja baš nikakav autoritet.
Stalno je u svađi s njom, dolazi pijana doma u ranim jutarnjim satima kad mama već odlazi na posao, traži da joj daje džeparac za izlaske i piće, novac koji ona dnevno potroši na hranu na njih dvije. Jako je agresivna i stalno je vrijeđa. Mlađa kćer ne pokazuje takve probleme, ali, priča mi mama, boji se sestre.
Zbog stalnih pretnji kojima je izložena zagovara sestrino ponašanje. Sonja, osim toga, i potkrada mamu, ukrala joj je ono malo zlata što joj je ostalo od njezine mame. Pitam je – je li bilo i fizičkog zlostavljanja. Kaže mi da nije, da je bilo samo naguravanja. Nije ni svjesna da je to oblik tjelesnog nasilja. Sonja joj stalno prijeti, a kako joj sve uzima, često nema novca, ostaje gladna.
Curice su mrvicu sklonije tjelesnom zlostavljanju roditelja
Naravno, s brutalnim stresom došli su i zdravstveni problemi, najviše su se odrazili na njezino ginekološko zdravlje. No ne pada joj na pamet da zbog sve češćih krvarenja ide doktoru, uporno mi odgovara – moram raditi. Molila sam je da prestane prikrivati probleme, rekla sam joj da mora potražiti pomoć od škole i od Centra za socijalnu skrb.
Obećala mi je da će mi se javiti u rujnu da mi kaže je li situacija bolja. Stoga, zadnjih nekoliko dana, kad god zazvoni telefon, pomislim da je možda ona. To ne radim zbog znatiželje, voajerizma ili nečeg trećeg nego se jednostavno nadam da će mi javiti da se u njezinu životu dogodilo neko poboljšanje.
Neka vas ne začudi što je u središtu ove priče djevojka. Iscrpno istraživanje ove teme koje sam provela prošle godine i koje je prvo takve vrste na ovim prostorima pa čak i šire u Europi, pokazalo je da su djevojčice mrvicu sklonije tjelesnom zlostavljanju roditelja u odnosu na dječake. Posebno je čest slučaj da djeca zlostavljaju samohrane majke.
Svaka treća samohrana mama trpi zlostavljanje
VEĆ NAKON ČETVRTE ILI PETE GODINE ŽIVOTA MOŽE SE UOČITI NEUOBIČAJENO AGRESIVNO PONAŠANJE
Gotovo 30 posto djece koja živi sa samohranim majkama prema njima je nasilno. To znači da praktički svaka treća samohrana mama trpi zlostavljanje svojeg djeteta. Tjelesnom nasilju izloženo je oko 5 posto roditelja, 14 posto podvrgnuto je manipulaciji, 10 posto materijalnom iskorištavanju.
Obično kad ljudi čuju za ovakve slučajeve, reagiraju prilično burno. Mnogi smatraju da takvu djecu treba tući. Kako griješe. Agresija rađa agresiju. I uzroci bilo koje vrste nasilja prema bilo kojoj osobi su mnogo složeniji nego što se to ponekad čini. Najmlađe dijete s čijim sam slučajem upoznata u praksi je 14-godišnji Marin. Proučavajući literaturu, otkrila sam da istraživanja pokazuju da se već nakon četvrte ili pete godine života može uočiti neuobičajeno agresivno ponašanje koje nije primjereno toj dobi.
Priča Marinovih roditelja jedna je od najpotresnijih. Naravno, sve priče me pogode, no slučaj tada 14-godišnjeg Marina posebno je težak jer pokazuje glavni problem, zašto roditelji o tome ne progovaraju u javnosti. Jednostavno, kažu, nema smisla. Nitko im ni ovako neće i ne želi pomoći.
Majci maloljetnog ovisnika doktori nisu htjeli pomoći
Marinova me mama nazvala prije četiri godine, nakon čega smo se i uživo upoznale. Lijepa žena, obrazovana, boljeg socijalno-ekonomskog statusa koja je bila na rubu. Danas, nakon četiri godine, ta obitelj je prešla taj rub i potpuno je uništena. Zbog Marinova agresivnog ponašanja izazvanog ovisnošću majka i otac propadaju. Ona je očajna, otac sve rjeđe dolazi kući, a oboje su izloženi Marinovu teroru i agresiji.
Prije četiri godine kada smo se prvi put upoznale, njezin život je bio srušen saznanjem da se njezin sin drogira. Napokon joj je sve bilo jasno, nagle promjene ponašanja, svadljivost, agresija, nestajanje stvari iz doma. Zadnja potvrda su bili ubodi na njegovim rukama. Vjerovala je da da će sve to pobijediti sad kad zna što se događa s njezinim djetetom. Počela je odlaziti od jednog do drugog stručnjaka, psihologa, psihijatara, svih mogućih liječnika tražeći pomoć. I baš nitko joj nije pomogao, iako sam i ja sama znala ići s njom i kucati na vrata.
Još se sjećam jedne liječnice koja se lakonski ljuljala na stolici i s osmjehom na licu toj mami koja je tražila pomoć za svoje dijete odgovorila – gospođo, to nije moj problem, sam si je kriv.
Roditelji se danas nemaju kome obratiti za pomoć
RODITELJI SE NEMAJU KOME OBRATITI
Nakon toga, ma koliko to patetinčno zvučalo, ali jedino što sam mogla je plakati s tom ženom. Ona bi se vraćala u svoj dom u kojem je situacija svakim danom bila sve gora. Marin im je sve više prijetio, urlao na njih, krao stvari iz kuće i prodavao ih. Prijetio im je tjelesnim napadom, ucjenjivao ih da mu moraju dati novac jer da će ga dileri ubiti. Četiri godine poslije situacija je sve gora.
Marin danas ima 18 godina, punoljetan je i dalje živi kod roditelja, nasilan je prema njima, zastrašuje ih, ima djevojku ovisnicu i koristi svaku priliku da im zagorča život. Mama više nikog ne dovodi u kuću, i sama rijetko izlazi kako bi sina imala što više na oku, a tata sve rjeđe dolazi kući.
On smatra da Marina treba izbaciti iz kuće, a ona to ne može učiniti. Zna da ulica nije rješenje. Slažem se s njom. No Marinova priča pokazuje onaj glavni problem, a taj je da se roditelji danas nemaju kome obratiti za pomoć.
Mnogi adolescenti vrijeđanje roditelja smatraju normalnim
Kada sam 2013. godine provodila istraživanje i ispitivanje adolescenata (od 16 i 17 godina) o manipulaciji djece roditeljima, shvatila sam koliko mnogi mladi danas imaju potpuno iskrivljenu sliku vrijednosti. Jednostavno nisam znala što da kažem nakon što sam pročitala komentar jednog adolescenta: “Nikad nisam tukao svoje roditelje, ali se volim malo igrati s njima. Kad znam da je mami omiljena serija na televiziji, ja joj izvadim baterije iz daljinskog ili ga sakrijem. Kasnije ih vratim pa se ona čudi što je to bilo. Zabavlja me kad ona uporno pokušava otvoriti glupi kanal. Još mi je bolje kad izvadim mikrofon iz telefonske slušalice, a starci se uporno dovikuju s druge strane linije”.
No ovaj primjer nije izolirani slučaj, mnogi adolescenti naguravanje roditelja, dernjavu tijekom razgovora, prijetnje i vrijeđanje smatraju normalnim obrascem ponašanja. Trebamo li se tome čuditi? Ne budimo licemjerni, ne trebamo. Djeca su odraz ovog društva u kojem živimo koje promovira upitne vrijednosti i modele ponašanja. piše
