Posljednja priča Bekima Sejranovića

268

POSLJEDNJA PRIČA KOJU JE NAPISAO NEDAVNO PREMINULI KNJIŽEVNIK Bekim Sejranović: Miss Misery na otoku Susku

Zagreb, 310511.
Knjizevnik Bekim Sejranovic.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX

Priča Miss Misery na otoku Susku napisana je u sklopu projekta EPK Rijeka 2020 tijekom kojeg je autor mjesec dana boravio u rezidenciji na otoku Susku. Nastala je u proljeće 2019. i posljednja je priča koju je Bekim Sejranović napisao i odobrio za tisak. Priča je popraćena fotografijama Bekima Sejranovića, snimljenima u svibnju 2020., u okolici Banja Luke, neposredno prije autorove smrti.

 

0.

Bilo je to u ono vrijeme kad me je Gospod iskušavao, i kad sam ja, ljudski mrav, iskušavao njega, posumnjavši u Božje postojanje, da bi mi se onda Gospod ukazao u svoj Njegovoj veličini”, piše u “Sjećanjima jednog pustinjaka”.

Volio bih da je ta misao izvorno moja i da mi se Gospod zbilja ukazao u svoj svojoj veličini. Osim toga, moja sumnja je bila upravo suprotna, ponekad mi je padalo na pamet da Bog uistinu postoji i sve vidi i onda bi me hvatala panika, pokušavao bih dokučiti zbog čega sam sve zaslužio njegovu kaznu. Bilo je dosta toga. Branio sam se jednom jedinom rečenicom: “Nisam nikog ubio, nisam nikog silovao.” Ali to me ne bi smirilo jer sam mogao učiniti nešto od toga dvoga, a da se niti ne sjećam. Pa sam se zatim išao sjećati, ali baš svega, od početka do kraja, a onda i kopati po podsvijesti, što nije donosilo ništa utješno. Nisam spoznao ni Boga, ni vraga.

1.

Tog dana, početkom travnja, dobio sam poruku na smartphoneu koji sam napokon morao nabaviti. Jer “moram se digitalizirati”, rekla mi je moja djevojka, Nela, kada mi ga je bila donijela prošlog tjedna prilikom popodnevnog posjeta od 15 do 17 sati.

U poruci je pisalo mogu li potvrditi svoj boravak na otoku Susku od 15. travnja do 15. svibnja, kao što je uostalom i bilo dogovoreno još prošle godine. Bilo je nemoguće napisati sms na tom mom smartphoneu. Prsti su mi bili predebeli, a slova na ekranu premala. Trebalo mi je pola sata da odgovorim: “Zar je to ove godine?”, jer ja sam mislio da je to tek 2020. I znao sam da će moj odgovor zvučati kao da sam pao s Marsa. Kao da sam zbilja lud.

Iskreno govoreći u tom trenutku sam zbilja bio u ludnici, ali to ne znači da sam lud. I što uopće znači biti “lud”? To da si zaboravio da za tjedan dana trebaš ići na rezidenciju za pisce mjesec dana na otok Susak? Da si malo pobrkao godine?

Uto stiže novi sms u kojem piše kako je to upravo za tjedan dana i da moram potvrditi ili otkazati u roku dva-tri dana. Uspio sam što je brže moguće odgovoriti da dolazim. Jednom riječju uz dva tipfelera.

Otok Susak. Mjesec dana. Još ti i plate. Iz perspektive prisilno zatvorenog čovjeka koji gleda van kroz rešetke na prozoru i vidi kako proljetno sunce pada na zelenilo i behar i ljude koji leže na travi i puše i pričaju besmislice ili samo leže zatvorenih očiju i uživaju na suncu, mjesec dana na Jadranu, sunce, more, sloboda, bez rešetaka, bez doktora − sve to, dakle, činilo se neopisivim, nemogućim, dao bih sve da me puste. Obećat ću im da ću se vratiti. Vratit ću se kurac. Susak ili ne, želio sam samo izaći. Želio sam gledati na svijet kroz prozor na kojem nije bilo rešetki.

Osim toga, i ovdje su me, kao i u Oslu, pratili. Razni ljudi, ja sam ih lako prepoznavao po nekim sitnim detaljima koji bi ih odavali. Odnosno, oni su možda i htjeli da ja znam kako su uvijek tu uz mene. Ponekad sam mislio da mi žele pomoći, a ponekad da me žele izluditi. Svi su bili u tome. Čak i moja stara. Ali nisam više ništa nikome govorio o tome. Koji je smisao ako su svi u tome i kad ih pitaš, oni se smiju i govore: “Zašto bi te netko pratio?” Ili kako bi to rekao moj frend Čombe: “Tko te prati?! Tko su ti ljudi? Volonteri ili koji kurac?” pa se počeo smijati. Da, kako mi to nije palo na pamet? Volonteri. Ali zašto? Jer nisu normalni. Jer su volonteri.

Ponekad sam se ozbiljno pitao što bi bilo gore: to da sam uistinu lud i paranoičan ili da je sve to što sam mislio da me prate tipa CIA, MOSAD, norveški PST, ili možda volonteri Vojske spasa, zapravo istina? Dešavaju se ljudima čudne stvari. I da se to uistinu dešava, tko bi mi vjerovao. Zato sam šutio. Ali sam ih prepoznavao. Bilo ih je čak i u ludnici. I moja doktorica je jedna od njih.

 

2.

Kako to mislite otpust na mjesec dana? Otok Susak?” pa se nasmijala kao da je čula vic godine. “Pa tek ste tu četiri tjedna, treba vremena da terapija proradi, dajte si šansu.”

Odgovorio sam da je to poslovno. Nisam ništa radio već nekoliko mjeseci, nemam stalni posao pa da dobivam novac za bolovanje, nemam nikakvih prihoda, a ovo je prilika koju ne mogu propustiti. Osim toga, obećavam da ću redovito uzimati terapiju kao i ovdje. Ona me je gledala nekim čudnim pogledam i tad mi je bilo jasno da je to već sve unaprijed smišljeno i dogovoreno. To da me se pusti na mjesec dana.

I tako sam napustio bolnicu “Sveti Ivan”. Ja je nazivam ludnicom čisto da iritiram moju staru koja ne može podnijeti da sam završio u ludari, nego to naziva − bolnicom. Bio sam ja i u bolnici. A bio sam i u ludnici. Razlika ima, istina, ali jedno je zajedničko − ne želiš se tu zadržavati, želiš izaći. Makar i s nogama naprijed.

3.

Moj frend i cimer, Čombe, došao me pokupiti i odmah izjavio kako ide i on sa mnom. Na jedno pet-šest dana. Već je bio on na Susku, super je tamo. Samo da nazove firmu da kaže da će uzeti onih tjedan dana što mu je ostalo od godišnjeg. I stvarno, zove firmu i to im govori. Ja ga gledam sumnjičavo. I on je s njima, znam to odavno. Mislim s ovima koji me prate. Možda ne baš s njima, ali im pomaže. Mislim da i meni želi pomoći. Ali zašto mi to nitko ne kaže? Zašto ne kaže: “Idem s tobom jer si malo lud i ne možeš sam do Suska, ja ću ti pomoći da se smjestiš.” A ja se baš radovao kako ću malo biti sam. U ludari, pardon, “bolnici” nikad nisi sam.

Zaboravio sam napomenuti da sam se za mjesec dana u “bolnici” udebljao 20 kila i pustio bradu jer nam nisu dopuštali da se brijemo žiletima. Kada bih se pogledao u ogledalo, vidio sam nekog drugog čovjeka, debelog bradonju praznog pogleda. Osjećao sam se ne samo zarobljenim u toj zgradi s rešetkama na prozorima nego kao da mi je netko umjesto luđačke košulje navukao tuđe tijelo, tuđe lice, tuđi pogled, tuđe misli. Još uvijek negdje duboko sakriven ispod svih tih slojeva postojao je neki ja, ali bio je jako slab, umoran i želio je umrijeti. Nestati.

4.

Sljedećeg dana Čombe i ja odlazimo u Rijeku. Tamo se trebam naći s organizatorima kako bismo sve utanačili oko mog boravka na otoku, potpisali neke ugovore, zatim prenoćili tu jednu noć i narednog dana uzeli katamaran za Susak, na kojem nikad nisam bio i o kojem još uvijek ništa nisam znao niti me interesiralo. Jedino što je bilo bitno je da sam slobodan šetao po riječkom osunčanom Korzu.

Te večeri odlazim posjetiti prijateljicu koja je dobila rak i po svemu sudeći to ne ide na dobro. Kod nje srećem i svoju posljednju bivšu zakonitu ženu koja je došla kod nje čak iz Norveške ne bi li joj nekako pomogla. Ima i svoju jednogodišnju bebu sa sobom. Prijateljica koja je bolovala od raka previjala se od bolova. Pušila je cigarete, ali nije htjela uzeti morfij. Imala je punu zdjelu raznih opijatskih, odnosno morfijskih derivata. Nisam im vjerovao. Nisam vjerovao da Ljubica ima rak niti da ima tako jake bolove i još da ih trpi, a na stolu zdjela puna morfija. Pričali smo, ali ja sam samo gledao u tu zdjelu. Uzeo bih morfij pa makar umro. Ne baš odmah da umrem. Pustite me jedno tri dana da se rokam morfijem, pa nek umrem. Onda pomislim na kćerku. Zatim shvaćam kako je sve to samo proba. Ok, kažem si, nisi glup, to uopće nije morfij, ona nema rak, tvoja bivša žena je također s njima, došla je čak iz Norveške da me provjerava i prati. Rođena je u selu Velika Gata pored Bihaća, selu za koje nikad ranije, a ni poslije, nisam čuo. Sve do dolaska na Susak. Ali o tome kad dođe na red. Prije nego ću se oprostiti s Ljubicom, ona mi govori: “Čuvaj se anđele. I gleda me nekako sažaljivo, kao da sam ja taj koji umire od bolova. Zizi, moja bivša, na odlasku mi daje malu plastičnu vrećicu s tri sličice LSD-a. Bez ikakvog razloga, nisam je ni pitao ništa. Čudno, ali svejedno sam progutao jednu “sliju” čim sam izašao iz stana i zatim išao pješke sve od Gornje Vežice do Starog grada gdje sam imao smještaj. Ništa. LSD nije šljakao. Znao sam. Dala mi je lažnjake, sve je bila samo proba. U apartmanu uzimam večernju terapiju antipsihotika i spavam.

5.

Sutradan se Čombe i ja ukrcavamo na katamaran u tri popodne, zato jer je bila nedjelja, inače ide u dva i pol. Treba mu tri i pol sata do Suska. Na katamaranu dosadno. Pijemo pive i Čombe mi priča o Susku kao da se pripremao za ispit pa sad odgovara. Priča kako je cijeli otok od pijeska iz rijeke Po koji se milijunima godina baš tu iz nekog razloga nataložio toliko da je nastao cijeli otok. Mali doduše, samo s jednim seocetom koje je podijeljeno na “gornje” i “donje” i da su svi stanovnici uglavnom emigrirali u Ameriku ili gdje već, i da van sezone nema skoro nikoga. A ljeti, šatro, otok oživi, dođu ljudi iz svih tih amerika, već treća, četvrta generacija, ne znaju ni hrvatski, a i ako znaju, pričaju otočkim − susačkim dijalektom koji se razlikuje od svih ostalih dijalekata obližnjih otoka i ne možeš ih razumjet ni kurca. Tako kaže Čombe. A ja njemu pokažem dva preostala tripa i pitam ga hoće li uzet.

“Ajmo uzet svaki po pola. Nisu jaki, probao sinoć.”

“Ti nisi normalan”, kaže Čombe. “Otkud ti to? Aj, daj pola.”

Uzmemo svaki po pola. On ode da nam kupi dvije pive. Piva mi također ne radi. Mogu ih popit deset – niš ne šljaka. Samo mi se piša. Ostao još jedan trip u vrećici. Progutam i njega prije nego se Čombe vrati s pivama.

Kaže mi kako na otoku nema niti jednog jedinog drveta, samo neka trska. Ali ipak je bilo, vidio sam svojim očima dva stabla. Ali istina, nije bilo puno drveća. Pijesak je bio posvuda.

Čombe kaže kako već osjeća trip i smije se i nastavlja mi pričati o Susku i što je sve bilo kad je tamo bio prvi put i priča kako ćemo pecat i skupljat šparoge, sad je vrijeme za to. Ja se trudim da osjetim te tripove koje sam uzeo, da su pravi do sada bih poludio. Ili sam već bio lud, ili su tripovi lažnjaci i Čombe me folira. Ili na mene više ništa ne djeluje. Ta me misao zaprepastila. Nikad više neću moći odmoriti mozak ni na jednoj drogi. Ni na alkoholu. Čak je i hrana izgubila svaki okus. Čombe sav ozaren, priča li ga priča. Dobro glumata, svaka mu čast. Govori mi kako nikome nikad ne smijem reći za te tripove. I naređuje da bacim taj posljednji. Kažem mu da sam ga već pojeo.

“O jebem ti sve da ti jebem, pa ti nisi normalan, šta ćeš sad kad te to zašljaka tu na katamaranu?!”

“Daj se smiri, ne šljakaju. Nisu to uopće tripovi. I prestani glumatat, nije ni tebi ništa. Znam da me pratite, sve u redu.”

On se uzme smijati kao da je stvarno na tripu.

6.

Napokon stižemo, na tripu ili ne, ali evo nas na Susku. Nalazimo se s dvije gospođe koje nas odvode do tog apartmana gdje trebam provesti mjesec dana. S nama gospođe pričaju hrvatski, a međusobno se dobacuju dijalektom koji stvarno kurca ne razumiješ. Kad smo ostali sami u apartmanu, Čombe kaže kako mu je dnevni mračan i kako je cijeli otok, pa tako i naš apartman, pun vlage. Hoću li moći provesti tu mjesec dana ili da odmah pitamo neki drugi apartman, gdje je malo svjetlije i gdje nema vlage. Meni se živo jebalo za takve stvari pa sam ostao tu gdje sam.

Već se smrkavalo kad smo otišli na plažu. Pješčanu, naravno.

Čombe mi kaže: “E, aj skini tenisice i čarape pa prošetaj malo po plaži. Da osjetiš…”

Hodao sam bos po plaži i uistinu bilo je lijepo osjetiti mekani, još uvijek topli pijesak. Zatim sam gacao po plićaku od jednog kraja plaže do drugog, a ima tu nekoliko stotina metara. Bila je oseka, pješčana površina plaže bila je veličine dva nogometna stadiona. Na plaži je bilo svega i svačega, od dječjih igračaka, kantica i lopatica, do nekih gumenih cijevi i gomile drvenih štapova, grana, čitavih stabala koje je more izbacilo van. Najprije sam pokupio sve igračke i stavio ih na jedno mjesto. Uzeo sam plastičnu cijev i s oba kraja zabio je u pijesak tako da je izgledalo kao luk neke kapije. Onda sam uzeo skupljati smeće. “To ću raditi svaki dan”, rekao sam sebi. Skupljat ću smeće i drveće po plaži. Ali naravno da nisam.

Dok ja to sve radim, Čombe sjedi u birtiji na rubu plaže i smije se. Konobarica me također neko vrijeme promatra i pita se, vjerojatno, koji mi je kurac.

Ja im prilazim, naručujem pivo i kažem konobarici kako sam malo pospremio plažu. Čombe se smije. Kao da je na tripu. Meni ništa. Pijem pivo koje ima okus destilirane vode.

Tada primijetim da je čitavo pročelje birtije oslikano. I da izgleda u dlaku isto kao naslovnica jednog mog romana koji je nedavno izašao u Sloveniji, na slovenskom. Preko cijelog zida je plavetnilo koje predstavlja more (ili u slučaju mog romana rijeku), a po tom plavetnilu lebde ribe, a nad njima je neka barka i neki lik koji izvlači mrežu, iznad je malo svjetlije plavetnilo koje predstavlja nebo i na vrhu je sunce koje sve to obasjava. Pomislim na prevoditelja koji je preveo roman na slovenski. Nije valjda i on s njima? Razmišljam da to kažem Čombetu, ali on je na nekom drugom programu, pa šutim.

7.

Sljedećih nekoliko dana pregazili smo čitav otok uzduž i poprijeko. Vidio sam sve što se moglo vidjeti. Čombe navaljuje da idemo brati šparoge. Jebale ga šparoge. Stvarno nisam kužio tu opsesiju šparogama i nigdje ih niti nema u tolikoj mjeri osim u Rijeci i okolici. Kad krenu šparoge, i staro i mlado, i pametno i ludo se počne zavlačit po žbunju i trnju i brat šparoge. Dok mi je po stoti put govorio da se moram maknut sa staze kako bi našao šparoge i otišao u žbunje gušće od šume u kojoj je stotinu godina spavala Trnoružica, ja sam se spustio do neke uvale i odlučio okupati u moru. More je još uvijek bilo hladno, oko šesnaest stupnjeva, saznao sam poslije od Čombeta. Mislio sam, ako me već ni trip ne radi, možda će me hladno more malo puknuti adrenalinom. Dok silazim do uvale, vidim crnu zmiju. Blavor. Bit će. Blavor nije zmija, kažu, nego gušter bez nogu. To je kao da kažeš da je gušter zmija s nogama. Skidam se gol, stomak mi je kao mješina, imam bar sto i dvadeset kila, nisam se još navikao na to. Bacam se u more, vrištim od šoka, plivam, ronim izađem van na stijenu. Urličem pa se zatim opet bacam u more. Ovaj put i nije tako hladno tako da ostajem malo dulje, plivam, ronim. Dok sam izlazio, nabodem se na ježa, ali imam i većih briga. Možda je i jež s njima? Sjedim na suncu i vadim bodlje iz stopala. Znam da me sad Čombe traži gore po vrhu otoka gdje smo skupljali šparoge i da se brine i da me odozgo nikako ne može vidjeti, a ja se mislim ko ga jebe, nek se brine, jebale ga šparoge. Da ga jebale. Lupio me malo neki adrenalin. I drago mi da sam napokon i ja učinio nešto na svoju ruku, a ne samo da slušam i radim što mi drugi kažu. Okupao sam se u moru, hvalit ću se poslije danima.

 

8.

Jednog od narednih dana ne mogu više izdržati Čombetovo prisustvo i odem sam lutati po otoku. Bilo je tu mnoštvo staza koje su se probijale kroz gustiš od trstike i kupina. Ili možda malina. Na znam koja je razlika. Na vrhu otoka ima dosta vinograda. Uđem u jedan i legnem na pokošenu travu i tako uživam na suncu. Zatim, ne znajući valjda što da radim od sebe, padne mi na pamet kako nisam drkao ima već dva-tri mjeseca. Nije to normalno. I uzmem drkat usred vinograda na vrh Suska. Ali ne ide. Uzeli su mi i to zadovoljstvo. Kao panj sam. Ništa ne osjećam. I prestanem s tom rabotom, kad, nije prošlo ni deset sekundi, u vinograd najprije utrčava pas, a za njim neki mladić na biciklu. Pozdraviše i prođoše.

“U, jebote”, pomislio sam. “Tko li je njega poslao?” Zatim pratim stazu koja ide po vrhu otoka sve do krajnje istočne obale gdje se nalazi crkvica. Tu sjednem i gledam i opet ne znam što bih od sebe i opet pokušavam drkat, a u glavi mi prolazi, ako sad nekog pošalju i vidi me, s pravom će pomisliti kako nisam normalan. Pa sam odustao. Možda ima Boga, nedobog, pa što bi rekao da drkam kraj Božje kuće. Kao da sam ja kriv što nisam proveo sam niti pet minuta zadnjih nekoliko mjeseci. I što mi ništa ne radi. Ni droga, ni seks, ni drkanje, ni piva, ni hrana. Čemu živjeti? Brati šparoge?

9.

Dan-dva prije nego će otići i ostaviti me napokon samog, Čombe kaže kako je sreo nekog lika koji ima trave, ima njegov broj. Nalazimo se s njime, pušimo džoint na plaži i pričamo. Džoint kao da me malo radi. Gledam u tog lika, pitam se da li je i on s njima, da li je trava neki lažnjak. Tip ima i hašiša. Pomirišem − stvarno haš. Pušimo i to i pričamo. Taj tip priča o sebi i sve mu se isto dešavalo kao i meni. Ženidbe, razvodi, dvoje djece. I onda još kaže da je podrijetlom Bosanac. Stari mu iz Velike Gate, tog sela za koje nikad nisam niti bi čuo da se tamo nije rodila Zizi, moja posljednja bivša žena, koju sam nakon dugo vremena sreo i koja mi je iz čista mira dala one tripove. Samo sam se digao i otišao bez riječi. Na stranu to što me prate i daju mi lažne tripove, lažnu travu, čak nekako i lažnu pivu, ali zašto me još i zajebavaju. Ako žele da prestanem piti i drogirati se, zašto mi to ne kažu? Ako sam pak zbilja lud, nije bitno, recite mi to. Kažu da luđaci ne znaju da su ludi, zato i jesu ludi, ali to nije točno. Po tome bi svi mogli biti ludi, osim onih u ludnici. Vjerujte mi na riječ, kad si u ludari, jasno ti je da nešto nije u redu, samo što nikako da provališ što.

10.

Nakon tjedan dana Čombe odlazi i ja ostajem sam. Izdržao sam nekako jedan dan. Čitav dan sam slušao Elliotta Smitha i njegovu “Miss Misery” u svim mogućim verzijama. Najtužnija mi je ona njegova izvedba uživo na dodjeli Oscara, kad je, uostalom, i sama ta pjesma bila nominirana za najbolji filmski song. Naravno da takva pjesma nije mogla dobiti Oscara, no nije ni bitno. Elliott Smith je nekoliko godina nakon toga počinio samoubojstvo. Nožem u srce. Takve su bile i njegove pjesme, takva je i “Miss Misery”. Drito u srce.

Kada bih pogledao kroz prozor na usku uličicu, nikad ne bih vidio nikoga. Čim bih izašao, netko bi se pojavio, najčešće prošao pored mene i pozdravio, a ja sam se pitao kako je znao da ću baš sada izaći. Najgore od svega je bilo to što nisam mogao čitati. Ništa. Ni novine, ni knjige koje sam uzeo sa sobom. I to uživanje su mi uzeli. Pisati nisam ni pomišljao. Rekao sam već. Bio sam poput panja. Neosjetljiv, bezvoljan, prazan. Drugog dana sam se ukrcao na katamaran i pobjegao sa Suska. Otišao sam u Ljubljanu posjetiti kćer i ostao čitavih deset dana. Njena majka je također bila s njima, ali ipak je bila drugačija. Pričala je sa mnom otvoreno i čak mi vjerovala kako me netko zbog nečega prati. A možda je to rekla samo da me smiri. U jednom trenu sam pomislio kako je i moja petogodišnja kći s njima. S kime? Pa s njima, ne znam kako da ih nazovem. Volonterima koji me prate.

U Ljubljani si kupim malo kokaina, čisto da vidim jesu li mi oduzeli baš sve. Povučem jednu crtu i odjednom sve mi se razbistri. Shvaćam odjednom kako me nitko ne prati, znam zašto sam i kako malo “pukao”, sve će biti u redu, samo sam malo posrnuo, živio prebrzo i nezdravo, sad samo plaćam račun za sve te godine jurnjave. No čim djelovanje kokaina pusti, a to je za pola sata, opet sam paranoični panj. Zato sam bio puna tri dana na koksu, ali onda sam morao stati. Nisam imao ni love, a nije baš ni neko rješenje biti na koksu samo da bih bio normalan. Ali bio sam sretan jer je bar nešto napokon radilo, nešto mi je uspjelo malo olakšati život bar za nekoliko sati.

 

11.

Odlučio sam se ponovo vratiti na Susak i pokušati ponovo čitati, i možda čak i pisati. Mislio sam kako me sada nitko više neće pratiti, možda mi je taj kokain ipak malo probistrio mozak. Kada sam stigao na otok, u birtiji na plaži čije je pročelje izgledalo kao naslovnica mog romana izdanog u Sloveniji bila je svadba. Prase na stolu, boce vina ih okružuju, jedan lik maše zastavom, njih desetak se zagrlilo i pjevaju zajedno prateći glazbu iz velikih zvučnika: “Zavela me Ana, ko marihuana, zavela me Ana, ko marihuana…”

Kupio sam tri piva u birtiji i otišao ih popiti kući. Nisam mogao tu sjediti i gledati ih kako oznojeni plešu i pjevaju. Ne podnosim svadbe. Popio sam ta tri piva, poslušao “Miss Misery” jedno dvadeset puta, nagutao se tableta i spavao tri dana.

Kad sam se probudio, otišao sam se ponovo kupati na isto mjesto kao i prošli put. Dok sam se sušio, razmišljao sam o svemu pomalo. O tome kako možda stvarno Bog postoji. Bilo je trenutaka kad sam krizirao u ludari, sav u znoju od apstinencija, i kršio prste ponavljajući: “O Bože koji jesi na nebesima sveti se ime tvoje i budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.” Pa zatim: “Alahuekber, bismila irahman irahim.” To je sve što sam znao od molitvi, pa sam ih ponavljao. Nemam pojma je li što pomoglo, ali nije bilo ničeg drugog za što bih se uhvatio u tom trenu. Isto kao što nije bilo ničeg drugog za što bih se uhvatio tamo kod one crkvice, nego za kurac. O Bože, pomislim i skoro se nasmijem. Odjenem se i popnem gore na stazu te krenem prema selu. Tada ugledam kolonu sredovječnih žena.

Prva je nosila debelu svijeću, druga sliku Majke Božje zajedno s malim Isusom. Prva bi redala riječi molitve, a ove iza nje bi ponovile zadnjih nekoliko riječi. Malo je reći da sam se izbezumio od straha. Tko je njih poslao, jebote. Ko iz filmova strave i užasa. Dok sam prolazio pored njih, bilo je ne više od desetak žena, sve su zurile u moje oči. Ja sam stao sa strane staze da ih propustim, nisam znao da li treba da ih pozdravim ili da se prekrižim. Jesu li i one s njima? Volonterima, kako bi rekao Čombe. Možda mi Bog želi dokazati da postoji, pomislio sam dok sam silazio prema selu. Mogao je naći bolji način od tih baba što sa svijećom hodaju i recitiraju po stazama na vrhu otoka Suska.

12.

Još sam nekoliko dana izdržao, uglavnom spavajući na tabletama po čitav dan i slušajući Elliotta Smitha i njegovu “Miss Misery”. Onda sam jednog dana uzeo katamaran do Rijeke. Zatim autobus do Zagreba. Otišao do “bolnice” i zamolio da me prime natrag.

“Već ste se vratili? Kako vam je bilo na tom Susku?” pitala me doktorica sa zagonetnim osmijehom na ustima.  Piše