Potresna priča

161

Potresna priča –Bolesni roditelji ostali su nam bez skrbi jer je patronažna sestra zaražena, a koronu imamo i mi‘

Obitelji prosvjetne djelatnice iz Splita zadnji su se dani pretvorili u pravu noćnu moru: ‘Sada smo doslovno ostali bez svega‘

Svaka peta osoba u Hrvatskoj u svojim četrdesetim i pedesetim godinama brine o nemoćnim članovima obitelji i to gotovo bez ikakve institucionalne pomoći. Praktički zaboravljeni od države, ostavljeni su da se snalaze kako znaju i umiju, a njihovu ionako tešku i mučnu situaciju epidemija koronavirusa učinila je još gorom.

Obitelji prosvjetne djelatnice iz Splita (podaci poznati redakciji) zadnji su se dani pretvorili u pravu noćnu moru. Ona i sestra već godinama skrbe o nemoćnim roditeljima uz minimalnu podršku institucija, a sada su ostali bez ikakve pomoći, piše Slobodna Dalmacija.

Njihova je majka, nakon više moždanih udara, već šest godina potpuno nepokretna, a otac je teško bolestan i nije sposoban brinuti se ni o sebi, a pogotovo ne o nepokretnoj supruzi. Obitelj se izmjenjivala u skrbi za njih, a sve što im je država osigurala bilo je pola sata njege dnevno.

– No, trenutno nemamo ni tih pola sata. Iz Ustanove za njegu u kući su nas nazvali i izvijestili da je patronažna sestra koja nam je dolazila, pozitivna na koronavirus i da nemaju koga poslati kao zamjenu. Nemoćne starce hladno su ostavili bez ikakve njege, a na virus smo pozitivne i sestra i ja i jednostavno nemamo nikoga tko ih može obići. Da im se što dogodi ne bi ni znali – očajna je naša sugovornica.

Njezini roditelji žive u svome stanu jer u županijskom Domu za starije i nemoćne nema mjesta, a u privatnim domovima najjeftinija opcija za nepokretnu ili teško pokretnu osobnu iznosi šest tisuća kuna.

– Za oba roditelja morala bi, dakle, osigurati 12 tisuća kuna mjesečno, što je za nas nemoguće. Suprug i ja i moja sestra prosvjetni smo djelatnici. Majka mirovine nema jer nije radila, a očeva je malena… Ali, da ne bi tko slučajno krivo shvatio, nama nije ni cilj smjestiti roditelje u dom, nego osigurati im adekvatnu skrb, da što dulje budu s nama. No, za to nam treba pomoć – objašnjava.

Majci je, nakon moždanih udara, dijagnosticirano stanje cerebralne paralize najtežeg oblika i tetrapareza što je, piše u medicinskoj dokumentaciji, dovelo do kompletne oduzetosti i nepokretnosti. S obzirom na to da je i otac teško bolestan, ona i sestra se izmjenjuju kod roditelja tri puta dnevno.

– Svaka od nas radi i ima svoju obitelj, i više, ni uz najbolju volju, ne uspijevamo. No, sve je to, i uz onih pola sata patronažne dnevno koju pokriva HZZO nedovoljno, zbog čega smo plaćali još dvije žene da se brinu o majci. Ali, sada smo doslovno ostali bez svega – kaže.

Prvo se na poslu zarazila ona i virus prenijela svojim ukućanima, zatim su im javili da je zaražena i patronažna sestra, a u međuvremenu je i njezina sestra dobila pozitivan nalaz. U izolaciji su i žene kojima su plaćali da uskoče i pomognu.

– Najviše me boli kako se patronaža hladno odrekla majke, to mi je uistinu nevjerojatno. Gdje im je etika? Možete li zamisliti da se u bolnici odreknu pacijenata jer je neki djelatnik bolestan? Naravno da ne, ovo su izvanredne okolnosti, ako treba radi se i prekovremeno, ne smije se dopustiti da se ugrozi život bolesnika. A bez odgovarajuće njege i mojoj majci ugrozit će se život, ako sada dobije dekubituse nikada ih se nećemo uspjeti riješiti. Iskreno se nadam da su barem bili toliko pošteni i javili HZZO-u da neće dolaziti kod nas, a ne da još uzimaju novac od države za to što su nas ostavili na cjedilu. Sada nemamo izbora, moja će sestra, s obzirom na to da su moji simptomi jači, tražiti dopuštenje od epidemiologa da uz sve mjere zaštite, može obilaziti roditelje – kaže ova prosvjetna djelatnica.

Obitelji trenutno “gori pod nogama”, no i bez koronavirusa stanje je složeno. Sve što žele je osigurati roditeljima njegu i medicinsku skrb koja im je nužna, ali u ovakvim uvjetima to je jako teško.

– Država je skrb o nemoćnima jednostavno prebacila na leđa obitelji, ali nikakva prava i pomoć nam nije dala. Nemamo pravo na bolovanje, niti na skraćeno radno vrijeme zbog skrbi o bolesnim i nemoćnim roditeljima. Naš jedini cilj je našim roditeljima omogućiti dostojanstvenu starost, uz pomoć nas, djece. Ali i ta djeca od 40, 50 ili 60 godina trebaju pomoć – zaključuje sugovornica.

Kako bismo saznali kakva je situacija na terenu nazvali smo nekoliko ustanova koje se bave pužanjem njege u kući.

Iz zdravstvene ustanove za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju “Priska Med” nam kažu kako im epidemija koronavirusa nije otežala poslovanje.

– Nije nam uopće otežala, ni najmanje. Kod nas cijeli program ide po planu, tako da problema nemamo. Svi pa tako i naši zdravstveni djelatnici izloženi su zarazi, ali u tom slučaju naš posao ne staje nego se preraspodijelimo unutar timova kako bi svi korisnici bili pokriveni. Nikada nitko nije ostao bez terapije, kazala nam je Ljubica Tabain, voditeljica time fizikalne terapije u “Priska Med”.

S druge strane, Tanja Valentić, vlasnica Ustanove za zdravstvenu njegu u kući Tanja, nam govori kako im nije lako.

– Tržište rada u ponudi jednostavno nema medicinskih sestara. Za bilo koje mjesto koje se iz bilo kojeg razloga isprazni, mi ne možemo pronaći radnika. U Splitu imamo ugovorenih pet medicinskih sestara, od kojih svaka u normalnim okolnostima pokriva svoj dio grada i obilazi bolesnike, ali sada smo trenutno ostali na jednoj medicinskoj sestri, navodi nam vlasnica Valentić.

Objašnjava kako je jedna od pet sestara na porodiljnom te kako za njeno mjesto već duže vremena ne mogu pronaći zamjenu.

– Nedavno su nam i dvije medicinske sestre završile u izolaciji jer su kontakt pozitivne osobe. Medicinski tehničar prešao je na rad u KBC Split što znači da smo trenutno na jednoj medicinskoj sestri koja pokriva područje grada Splita. Normalno da ona ne može pokriti posao koji je do sada obavljalo njih pet, ni teoretski ni na nikakav drugi način, objašnjava nam Valentić.

Dodaje kako su u ovom trenutku dok dvije kolegice ne izađu iz izolacije, stavili na čekanje pacijente koji nemaju isključivo medicinski razlog da im se dolazi te zamolili obitelj na pomoć i razumijevanje.

– Mi smo obavijestili sve liječnike i pacijente u kakvoj smo situaciji. Neki razumiju situaciju u kojoj se nalazimo, a neki ne.  Najveći problem je što je tržište prazno. Kod nas su stalno natječaju otvoreni, ali nitko se na njih ne javlja. Ljudi posebno u ovim okolnostima nisu zainteresirani za rad na ovakvom mjestu. Trudimo se stalno, ali smo sada u jednoj bespomoćnoj situaciji i došli smo do zida. Radimo od 1996. godine i nikada nije bila ovako drastična situacija, za kraj poručuje vlasnica Ustanove za zdravstvenu njegu u kući Tanja.

Ružica Obradović, vlasnica i ravnateljica Ustanove za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u kući Sano koja posluje od 1993. godine nam kaže kako je situacija kaotična.

– Osnovni problem je deficitaran kadar i ugroženost sestara na terenu. Kada medicinska sestra otiđe u izolaciju mi jednostavno nemamo zamjenu ni koga uzeti jer sestara na tržištu rada nema. Kronično nedostaje kadra. Jedan čovjek dnevno može maksimalno obići 10 pacijenata, objašnjava nam Obradović čija ustanova pokriva područje od Makarske do Marine i jedan dio Zagore.

Ističe kako su u ovoj situaciji napravili prioritete prema zdravstvenom stanju.

– Problematika je velika. Mi sada prvenstveno radimo hitne slučajeve, odnosno one pacijente kojima je nužna medicinska pomoć, primjerice primaju infuziju, injekcije ili su im potrebna velika previjanja. Kao poslodavci smo u jako nezgodnoj situaciji jer nemamo zagarantiran kadar, a ni sredstva, zaključuje Obradović.

Pola sata dnevno

HZZO je pomoć za majku, objašnjava prosvjetna djelatnica, odobrio u trajanju od pola sata dnevno, a jednom tjedno kada je na rasporedu kupanje patronažna sestra trebala bi kod njih boraviti sat vremena.

– Na žalost, ni to se u potpunosti ne poštuje. Ti termini uvijek budu kraći od odobrenog, a nikakve papire, kojima potvrđujemo da je patronaža odrađena, nikada nismo dobili na potpis. Nije mi, također, jasno ni zašto patronažna sestra inzistira da netko od obitelji uvijek bude prisutan kada presvlači majku. S obzirom na to da radimo u prosvjeti ne možemo ‘izletit’ s posla – kaže nam.

Zaželi sretniju starost‘

Grad Split zajedno s partnerima protekle dvije godine provodio je projekt “Zaželi sretniju starost” u sklopu kojeg je bilo uključeno 229 građana kojima se pružala pomoć u svakodnevnom životu. Jedna o njih bila je i majka naše sugovornice, u sklopu projekta imali su pomoć jedan sat tjedno, ali sada je i to stalo.

Projekt je završio, a iz Grada su odmah “zasukali rukave” i prijavili novo izdanje ovog europskog projekta “Zaželi sretniju starost 2”.

Projekt je trenutno ušao u treću fazu odnosno donošenje odluke o financiranju, koju će provesti Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

Novo izdanje projekta, za koji postoji mogućnost stopostotnog sufinanciranja u iznosu od 4.999.999,80 kuna, zaposlit će 57 žena koje su duže vremena u potrazi za zaposlenjem, a skrb će se osigurati za ukupno 342 starijih Splićanki i Splićana u nepovoljnom položaju kojima je potrebna potpora i podrška u svakodnevnom životu.

Očekivani početak provedbe projekta je u siječnju 2021. godine, a trajat će 18 mjeseci. Partneri Grada Splita na novom izdanju projekta “Zaželi sretniju starost 2” su Centar za socijalnu skrb Split i Hrvatski zavod za zapošljavanje – Regionalni ured Split. piše