Radit ću dok mogu, ali ako se razbolim neću moći preživjeti

497

zorica pozgajU Hrvatskoj ljudi uglavnom ne mogu preživljavati od svoje mirovine. Zato se mnogi moraju snaći da zarade koju kunu više. Ovo su ispovijesti ljudi koji su, unatoč problemima, to uspjeli.

Bila sam tajnica u Končaru 27 godina, no zbog slabog poslovanja morali su dijeliti otkaze. Imala sam 48 godina kad sam dobila otkaz kao tehnološki višak i završila sam na zavodu za zapošljavanje. Ondje su mi rekli da sam prestara da sad tražim novi posao i preporučili su mi da tijekom sljedeće četiri godine dokupljujem staž da bih mogla u prijevremenu penziju – započinje suznih očiju svoju priču Zagrepčanka Zorica Požgaj (68).

zorica pozgaj1

U to vrijeme bila je potpuno slomljena jer je godinu dana u poduzeću primala minimalac koji je tada iznosio 900 kuna. Naknada za nezaposlene na Zavodu se računa u odnosu na plaću, pa je tako dobila mjesečnu naknadu od 600 kuna, a za dokup mirovine morala je svakog mjeseca izdvojiti 450 kuna.

– Bila sam  bez prebijene pare i apsolutno očajna. Nemam supruga ni djece, potpuno sam sama i nisam se imala ni na koga osloniti. I onda sam se počela javljati na oglase kako bih radila bilo što. Od tada do danas nisam prestala. Čistila sam, peglala, čuvala djecu. Sada sam kod jedne obitelji kod koje svaki dan dolazim izglačati rublje – objašnjava Zorica. Radi dva sata na dan, a najveći udarac doživjela je nakon što je konačno dokupila staž i otišla u mirovinu.

– Stiglo mi je rješenje u kojem je stajalo da mi mirovina iznosi 900 kuna. Bila sam šokirana i dovedena pred zid. Samo osnovni životni troškovi, dakle režije, iznose 1300 kuna na mjesec. Radila sam sve poslove jer sam bila u situaciji da baš ništa nisam mogla odbiti. Tek kad sam doživjela 55 godina starosti povećala se, pa mi sad mirovina iznosi 2100 kuna. Za život mi ostaje 800 kuna – požalila se ogorčena sustavom, politikom i svima koji su je doveli u takvo stanje.

Smatra kako je mogla još godinama raditi i imala je što doprinijeti na tržištu rada, no otkaz je sve naprasno prekinuo.  

– Žao mi je što nemam muža, jer i sa dvije jadne mirovine nekako se uspije skrpati mjesec. Ako jedna ode na režije, druga ostaje za hranu. Ovako ovisim samo o sebi. Sva sreća da sam još zdrava i mogu raditi, ali strahujem od budućnosti. Jednog dana više neću moći, a što onda? – pita se očajna Zorica. Poslovi koje radi su uglavnom fizički i dosta je umaraju, no u ovoj situaciji ne može birati.

– Često razmišljam da ovako ne bi smjelo biti, ali ne vidim izlaz. Planiram raditi dokle god budem mogla, ali ne znam što će sa mnom biti kad se razbolim. Ipak su tu već godine. Kad je čovjek zatvoren u četiri zida i sam onda razmišlja samo o tome. Nisam to htjela, pa sam se upisala na folklor, to me izvlači. Volim ljude i druženje, no često si ne mogu priuštiti ni kavu. Ako s folklorom idemo negdje na put, onda mjesecima štedim na hrani kako bih mogla otići s njima – otvoreno priče Zorica.

Kaže da bi mogla raditi još koji posao kada bi ljudi bili spremni dati ga ženi u njezinim godinama.

– Slobodno napišite neka se javi bilo tko kome treba pomoć u kućanstvu ili s djecom. Ja sam još u snazi i nemam izbora – zaključila je.  piše