Treća dob – Zlatna dob ili ”škart”?

31

Anna-Maria GruenfelderPožar u privatnom staračkom domu, zapravo u preuređenoj štali, gdje su bili smješteni nepokretni korisnici odjekivao i izvan granica Republike Hrvatske. Austrijska radiotelevizija je u svojim središnjim dnevnicima izvještavala o tome – i nova tirkizno-zelena koalicijska vlada ukazala se, umjesto na planiranom gradilištu u staračkom domu – onamo, gdje se političari, ako uopće zalutaju uglavnom u predizborna vremena, kad su glasovi seniora dobrodošli.

Glasački listovi su cijenjeni, manje oni koji ih ispišu – a glasači-seniori bi morali biti i te kako cijenjeni.

Da je hrvatsko društvo staračko društvo, već odavno više nije podatak samo u demografskim statistikama, poznato je široj javnosti. I sve zemlje Europske unije, baš kao i Hrvatska ponašaju se prema toj informciji kao kunić pred zmijom  – paralizirane su od straha i nemoći.

Gojko Drljača je u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista (18. 1. 2020., str. 21, ”Mogli bismo jako skupo platiti nebrigu države o starenju nacije”) ukazao, ne prvi put, na to da diljem Europske unije nedostaju strategije za ekonomsku, mirovinsku, zdravstvenu i socijalnopolitičku prilagodbu očekivanom odrazu starenja stanovništva na rast i javne financije. Upozorio je i na apsurdnu pretpostavku da će države moći smanjivati troškove starenja društva. Te pretpostavke drže se samo dvije zemlje-članice Europske unije – Grčka i Hrvatska.

Pišem iz perspektive pripadnice treće dobi – koja nije učinila ono što dužnosnici javnih financija, mirovinskog i zdravstvenog sustava valjda očekuju od dobra, savjesna i politički osviještena građanina – da umre prije no što će predati svoj zahtjev za mirovinom.

Kao što dimenzije požara u zagorskom staračkom domu ”Zelena oaza” nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, ne mogu ni podaci iz citiranog novinskog članka.

Treća dob se neminovno mora suočavati s pitanjem, što će biti s našim mirovinama? Koliko dugo će nam ih država još može isplaćivati? Pitamo se i što čeka generacije naše djece, naših unuka. Hoće li mirovinski sustav još – i koliko dugo – funkcionirati kao do sada, a što kad presahnu vrela iz kojeg se financira. Onda je odzvonilo i staračkim domovima i  onim malobrojnima u kojima je skoro pa nemoguće dobiti mjesto, i onima privatnih vlasnika, s vrlo različitim stupnjevima kvalitete života.

Što ćemo, ako više ne možemo brinuti o sebi, a ne možemo dobiti profesionalnu njegovateljicu, em zato što njih ima premalo, em zato što je ne bismo mogli platiti? Tako se i naša odrasla djeca zabrinjavaju – kamo sa starim roditeljima, kad više ne bi smijeli sami živjeti u svojem stanu bilo zbog demencije, bilo zbog bolesti?

Ministrica socijalne skrbi se sa svojim entourageom ukazala na mjestu tragedije i hladnokrvno izjavljuje da njezino ministarstvo nije nadležno. Ministarstvo obuhvaća demografiju, obitelji i mlade – dodatak ”i socijalna pitanja”. Socijalna pitanja valjda ne obuhvaćaju skrb za starije i nemoćne građane.

A tko je onda nadležan? Na to pitanje očito nema odgovora. No, ipak, ministrica je odmah na mjestu tragedije izjavila kako će smjesta učiniti sve da se donese zakon… Čudno da žrtve požara na tu radosnu vijest nisu u hipu oživjeli.

Slučajnost ili ne: Kao da sve činjenice koje su u toj tragediji izašle na vidjelo, nisu dovoljno zabrinjavajući, slijedi televizijski prilog: zaposleni mlađi muškarac vodi svojeg ostarjelog, nepokretnog oca u ambulantu. Morao je tražiti izlaz s posla, dobio ga je – da, ali taj put, što će biti dalje?

Za njegu i skrb starih roditelja i članova obitelji, zaposleni nemaju pravo na plaćeno bolovanje. Zakone kroje osobe, koje zacijelo nikad nisu došle u situaciju da se moraju zapitati, tko će oca, majku ili drugog bolesnog ukućana odvesti liječniku, u ambulantu, bolnicu…?

Odgovor na pitanje nudio se: na licu sina koji ”riskira” izlaz s radnog mjesta. Izraz njegove nemoći i odgovor ocrtavao se i na licu mjesta tragedije u Andraševcu. ”Zakon je takav….” , zakon je valjda ”u tvrdu stinu” uklesana Božja riječ.

Ni drugi predstavnici socijalnog sustava, koji su se nacrtali na mjestu tragedije, u svom njihovu aktivizmu, nisu se proslavili iole suvislim izjavama. Svi su odjednom ”znali” da su obiteljski domovi upitne kvalitete, da nema kontrole, da inspekcije dolaze samo na prijave i pozive, i da zato ”treba… pa treba… pa se mora…” – a zašto nisu? Zato što jedan svaljuje odgovornost i nadležnost na druge.

Čak se nisu dosjetili najaviti dan žalosti – dok im jedna rezolutna gospođa, slučajna prolaznica, koju su uhvatili novinari, nije očitala lekciju.

Bravo, nepoznata građanko! Vi, koji ste prozvali župana zbog tog propusta. Tek tada se župan sjetio dužnosti da stradalim žrtvama ukaže gestu pijeteta. Slavenka Drakulić je u spomenutom Magazinu JL-a od 19. 1. 2020. pod naslovom ”Šest staračkih, šest beskorisnih života” sažela potresan zaključak iz popisa propusta i dokaza neodgovornosti. Starci – doista, to su svim nadležnima ”beskorisni životi”.

Starci jesu beskorisni – ne proizvode, ne stvaraju viškove vrijednosti, troše pak novac i troše energije onih koji ih njeguju i moraju skrbiti o njima – a to zna biti, uljudno rečeno – velik izazov. Starost ne čini svaku osobu ni mudrom, niti blagom, ni mirnom, ni dobronamjernom, niti zahvalnom.

Treća dob je samo na reklamnim folderima osiguravateljskih zavoda ”zlatna dob”. ”Zlatne godine” su kad seniori zdravi, vitalni, bezbrižno uživaju u plodovima svojega rada, putuju, bave se svojim hobijima, jer su za aktivnoga vijeka mogli financirati specijalne seniorske ”osiguravateljske pakete”. Za nas, malo ”prizemniji” sloj umirovljenika, to su seniori s drugog planeta.

Kako financirati takav razvitak, gdje su ti izvori prihoda? Pitanje je ozbiljno – i tu ima posla za ministricu demografije, i ne samo za nju.

Tko je vidio izvrsnu seriju ”Opstanak” Dubravka Merlića, nije se vjerojatno mogao oteti dojmu da upitani lokalni, županijski i državni političari s mnogo riječi prikrivaju svoje neznanje ili pak ne žele spomenuti one razloge koje navode mladi iseljenici – korupciju i nepotizam.

Svi iseljenici upitani od novinara, izjavili su, jednodušno, jednan od glavnih razloga za odlazak stanovništva najproduktivnijih godina. Ne vide budućnost u Hrvatskoj – nemaju nikoga tko bi ih gurao na radno mjesta: niti kuma, niti roditelje, imaju samo svoje znanje i volju i energiju za rad. Uzalud – to se ne cijeni. I zato se rijetko tko namjerava vratiti.

Tu gorku činjenicu političari zaobilaze kao mačka vruću kašu.

Gojko Drljača zaključuje da bi Europskoj uniji i Hrvatskoj moralo biti važno, barem isto koliko klimatske promjene, starenje europskog stanovništva. I on ne isključuje mogućnost da se ni EU niti Hrvatska neće uspjeti prilagoditi.

Što učiniti, ako ni mi ne želimo zuriti poput kunića u zmiju? Ustajati se u poput Grete Thunberg vikati. Hrvatsku će onda zapljusnuti val demonstracija, no ako drukčije ne uspjete probuditi debelokožce, onda neka im bude.

Danas aktivne političare snaći će godine, kad moraju predati svoje funkcije novoj generaciji. Oni će se onda približiti godinama kad će ih nacrti u vizijama za blisku budućnost tretirati kao ”neproduktivne potrošače” i ”beskorisne živote”, kao ”škart”. Možda im ”pomogne” ta vizija njihove budućnosti da počnu razmišljati o današnjem ”škartu”. Piše