Ugovori o skrbništvu postali krinka za pljačkanje starijih

321

Ugovori o skrbništvu postali krinka za pljačkanje starijih: Njegovatelji mogu uzeti uzeti imovinu bez da su čašu vode dali

Primjera u kojima se stare ljude zanemaruje i potkrada u posljednje je vrijeme sve više. Prošle je godine prijavljeno više od 6000 kaznenih djela protiv imovine u kojima su žrtve bile osobe starije od 60 godina. Strah nas je uopće pomisliti koliki je stvaran broj. Boris Hadžić, starac iz naše priče, upravo je takvu sudbinu doživio.

Borisu Hadžiću gotovo je 90 godina. Posljednjih šest, otkako mu je supruga preminula, je sam. Djece nisu imali.

“Naplakao sam se za svojom pokojnom kad sam sam ostao. To je tak normalno. Ja takav jesam po naravi”, rekao je Hadžić te je kroz suze dodao da je “svakome teško kad je sam čovjek”.

Ima veliko imanje: skoro 15 tisuća kvadrata s trokatnicom, voćnjakom i poljem. Gotovo je gluh, a zbog mrene ne vidi. Kada mu je supruga bila bolesna, pomagala im je poznanica, mlada djevojka čiju obitelj poznaje.

“Ona je bila dobra s mojom pokojnom, a u rodu smo nešto tamo po djedu”, rekao je Hadžić.

Rekao nam je da su uvijek su bili u korektnim odnosima, a zbog samoće i starosti bila mu je potrebna pomoć koju je našao u njoj. Ima on bliže rodbine, bratovu djecu i unuke, ali ne žive blizu njega. S druge strane, ona je bila tu. Prije dvije godine mu je, tvrdi, predložila skrbništvo.

“Ajde da probam to skrbništvo da vidim kako i to izgleda”, rekao je te dodao da mu je rekla: “Da bude dobro, da će ona voditi računa o meni.”

Odvela ga je na sud i tamo je na ugovor o doživotnom uzdržavanju stavio svoj potpis. Nekoliko dana nakon suda, na kućnu adresu mu je stigla obavijest kako je stavila zabilježbu na njegovu imovinu, devizni račun, automobil pa čak i grobnicu.

“Sve su mi oteli. To je oteto od mene”, kroz suze je rekao.

“Živi u svinjcu. Ne znam kad se zadnji put okupao”

U ugovoru stoji da se ona za njega treba brinuti, ali da nakon njegove smrti nasljeđuje sve što on posjeduje. Pod tom brigom stoji da mu mora nabavljati sve potrepštine neophodne za život, redovite obroke, osigurati osobnu higijenu, pranje i glačanje rublja, redovito čišćenje i održavanje higijene stambenog prostora.

“Čovjek živi u svinjcu. Ja ne znam kad se zadnji put okupao. Nažalost, ali to je tako. Onaj tepih ispod kade je crn. Trebao je bit svjetloplav, a on je crn i pun blata”, rekla je Maja Franjić, Hadžićeva nećakinja.

“Kuća je bila katastrofa. Ja sam unutra jedva ušla s malim djetetom. Još se on grije na drva u kuhinji jer mu peć ne radi, pokvarena je. Koma, koma. imao je koricu kruha u ruci, čašu mlijeka ispred sebe i gledao je televiziju”, dodala je Franjić.

Također, dodala je Franjić, u WC školjci su plivale fekalije: “To je bilo užas. Paučina po zidovima, paučina na paučinu, prašina na prašinu, roba gore u njegovoj sobi na hrpi, pola po podu, košulje po dvorištu, on je praktički hodao po tome.”

Hranu nije ni unosila u kuću, nego ju je ostavljana na ogradi

Franjić se sa stricem čula, ali ga dugo nije vidjela. Nije imala pojma da živi u takvim uvjetima.

Čovjek se praktički raspao pred nama. Rekao nam je cijelu tu priču. Ukratko nam je ispričao što je to potpisao. On ugovor nije ni imao jer je ona uzela i taj ugovor koji je on potpisao, uzela mu je ugovore o štednjama u banci i on praktički nema nikakve papire”, ispričala je.

Nije ni sanjala da se to događa u stricovu životu. Osim što je njegova skrbnica zapostavila kuću, nije se ni brinula za njega. Ujutro si je sam kuhao, a od nje je jednom dnevno dobivao kuhani obrok.

“To je jedan obrok i taj jedan obrok je kakav je. Kad su otišli na godišnji, ja nisam imao obroka. Ona je otišla sa svojim dečkom na more. Imaju tamo neke svoje vikendice”, rekao je Hadžić.

Međutim, Franjić je rekla da su mu “intenzivno su mu nosili otkako smo mi počeli dolaziti tu”, ali je nisu nosili u kuću, nego su je “ostavili su na kvaki od ograde”. Osim toga, u godinu i pol dana, Hadžiću je skrbnica posteljinu promijenila samo jednom.

 Mislio je da će se o njemu zaista brinuti, mislio je da će, ako ne bude zadovoljan, moći raskinuti ugovor kod javnog bilježnika. Nije imao pojma da to tako baš i ne ide.

“Pravnica je govorila da će meni biti lijepo, kako će ona o meni računa voditi, ali to je bilo sasvim drukčije. Ja mislim da je to bila mućka između nje i pravnice”, rekao je.

Nije pregovarao jer je vjerovao djevojci koju zna od mladosti

Hadžić nam je rekao da je iskoristila to što ne čuje gotovo ništa. Nije imao pojma da sve što posjeduje stoji u ugovoru. On živi od 1800 kuna hrvatske mirovine, a njemačka mirovina od gotovo 500 eura svaki mjesec mu sjeda na devizni račun. Taj si je račun njegova njegovateljica napisala u ugovor, a onaj u kunama nije.

“Normalno da mi je bilo žao kad sam dobio papire od suda. Nisam ja uopće pojma imao što piše u ugovoru. Oni su to promućkali, samo dali sudu da se pročita. Zna da ne čujem i gotovo: ‘Hoćeš skrbništvo? Potpiši!'”, rekao je Hadžić.

Tada nije prigovarao jer je vjerovao u nju: “Dugo se poznajemo, od mladosti. Kaj sam ja znao da ona ne valja, da je tak pokvarena.”

Boris je potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju. On je jedan od 92 posto starije populacije koja ne zna ni što je ugovor o doživotnom, a što o dosmrtnom.

“Ako samo osam posto svih anketiranih na nedavnom istraživanju, koje je podržala i pučka pravobraniteljica, zna razliku između dosmrtnog i doživotnog ugovora onda je posve jasno da će ti ljudi biti prevareni”, rekla je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika hrvatske.

Ako je prijevara u pitanju, a ne dobrobit, ugovor o doživotnom uzdržavanju još donekle daje sigurnost jer do smrti ostajete vlasnik svega što posjedujete. Doduše, ne možete prodati svoju imovinu, ali možete živjeti u njoj, za razliku od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

“S dosmrtnim, isti čas kad ste potpisali, vi ste svu imovinu poklonili svome budućem uzdržavatelju, a da vam još nije dao čašu vode. Mi imamo takvih slučajeva jako puno u našem pravnom savjetovalištu gdje takve osobe završe u garažama i na ulici jer se njihova imovina odmah proda”, dodala je Petrović.

Ponudili su joj 100.000 kuna, ali ona im se nije javljala

Godinu dana je moli da odu javnom bilježniku raskinuti ugovor. Mislio je da je to tako jednostavno, ali nije i ona je to dobro znala.

“Obično ljudi u takvim situacijama raskinu ugovor ako nije sklopljen zbog nekih, rekli bismo, zlih namjera”, rekao je odvjetnik Gordan Vuletić.

Raskid ugovora podrazumijeva da primatelj uzdržavanja mora svom uzdržavatelju vratiti sve što u je ovaj dao, dakle svojevrsnu povratnu naknadu. Ako neka od strana na to ne pristaje, preostaje sudski spor. Na sudovima su stariji često na gubitku jer zbog sporog procesuiranja sporova često ne dožive odluku suda.

Zbog toga Sindikat umirovljenika godinama moli isto: “Tražimo da se u roku od 15 dana saziva prvo ročište i da se u roku od šest mjeseci donese prva presuda”, rekla je Petrović.

Kada je shvatila u kakvoj joj se stric situaciji nalazi, Borisova je nećakinja, koju on naziva svojom unukom, kontaktirala je njegovu uzdržavateljicu.

“Cilj toga da ona dođe tu je bio da mi s njom pričamo, razgovaramo o nagodbi ili nečemu. Šta ona uopće traži i koji su njezini uvjeti da se to raskine? Ni u jednom trenutku nije bilo da ona to prisilno mora otići, da ona ništa ne dobije za to itd. Mi smo išli nekim logičnim slijedom, a to je da mjesečna naknada za uzdražavanje starijih osoba iznosi oko četiri tisuće kuna”, rekla je Franjić.

Ponudili su joj sto tisuća kuna za dvije godine. Stricu je jasno da nema snage ni vremena povlačiti se po sudu.

“Ona to nije uopće htjela doći čuti. Ja sam joj u poruci napisala da dođe da se nagodimo. Nije ni htjela poslušati što joj nudimo”, dodala je Franjić.

Došli smo do uzdržavateljice, ali ona nije htjela pričati ni s nama. Vikala je, histerizirala i otišla.

Ovo je samo jedna od mnogih sličnih priča

Franjić ne poriče da ona kod svog strica nije dolazila, ali kaže da sada, kad je došla, ne može ga pustiti da živi u takvom stanju i da sve pripadne skrbnici.

“Na kraju, čovjek ima 89 godina i pustiti i gledati ga svaki dan da plače stvarno mi je teško. Ako ništa drugo, bar će umrijeti nahranjen i čist”, rekla je.

On nije htio biti sam, a nije se ni htio nametati. Iznimno je skroman i rekao nam je da mu ne treba puno. Bilo ga je čak i sram priznati kako je ostao bez svega.

Skrbnica je ipak potpisala sporazumni raskid ugovora te dobila oranicu i novčanu naknadu iznad sto tisuća kuna. To je zapravo sretan završetak. Nepravedan, ali sretan jer će Hadžić moći mirno spavati i ne misliti kako je sve izgubio na prijevaru.

“To je teško, žalosno. Da se ona brinula, da je stvarno tu dolazila i čistila, da je bilo što, ja ne bih ništa rekla. Mislim ne bi ni stric to tako rekao. Bio bi zadovoljan s tim”, rekla je Franjić.

Nasilje na starim i nemoćnim je u porastu. Policija svake godine radi i po nekoliko edukativnih kampanja. Strah od samoće, bolesti i nemoći često dovede do krivih odluka.

“Riječ je o starim ljudima i njima treba neko jamstvo da ih država štiti od prevaranata. Međutim, u Hrvatskoj ne postoji zaštita. Ministarstvo pravosuđa smatra da je svatko sam kriv što je potpisao neki ugovor i da može prodati kuću ili je pokloniti za jednu ili nula kuna. Država se ne osjeća odgovorno da zaštiti takve osobe”, rekla je Petrović.

I statistika tome ide u prilog. U protekloj godini bilo je 6316 djela protiv imovine nad starijima, a to su tek oni prijavljeni slučajevi. Najčešće su žrtve obitelji ili osoba koje se tobože brinu o njima. Okidač za teško nasilje najčešće su ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju. Davatelji uzdržavanja tada čine sve što je u njihovoj moći kako bi osoba nestala, a imovina prešla u njihove ruke.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno