Za veselo starenje

514

mirjanaMirjana Krizmanić: Glupo je ići pod nož, imati lice djeteta i vrat pure. ‘Htjela sam da ljude ova knjiga pripremi za starost jer to nije kraj života pun bolesti, već život bolji nego prije, kaže Krizmanić. Najprodavanija autorica u Hrvatskoj Mirjana Krizmanić upravo je kod VBZ-a objavila knjigu „Jesenji valcer“ posvećenu starenju.

Što vas je potaknulo na pisanje knjige o starenju?

Potaknula me moja dob. Ima puno toga što stariji ljudi o sebi ne znaju. Znaju samo ono što je vezano uz predrasude o starosti, a to je da ćeš, kada ostariš, biti bolestan, da te više nitko neće šljiviti, poštovati. Svaki se dan na televiziji govori koliko je penzića, a koliko nezaposlenih, što jača predrasude. Mi usvajamo i politički korektan govor pa se ne smije reći starica ili starac.

Ali se smije reći dom za starije i nemoćne?mijana2

To mi užasno smeta. U redu je reći nemoćan, ali nije u redu reći starac. Ako ne smiješ ni reći starost, onda to samo pojačava predrasudu. Kada sam pogledala noviju literaturu o starosti, vidjela sam da ima najmanje onoga čega bi trebalo biti najviše, a to je kako se može zadovoljno starjeti. Kako se može biti veseo i živ čovjek, u starosti živjeti i bolje nego prije, jer su vam otpale neke muke. Otpala je ambicioznost, pogotovo ako je bila prevelika. Toga u starosti više nema. Sada se možete baviti onime što ste uvijek htjeli ili što vas je uvijek zanimalo. Ljudi u devedesetoj godini mogu učiti jednako dobro kao i mladi, ali uz više ponavljanja.

Što ste htjeli postići ovom knjigom?

Da se ljudi pripreme za starost, jer nitko vas za starost ne priprema, osim što vam govore da je to kraj života pun bolesti. Što više interesa imate, imate više toga sačuvanog za starost. Ako ste bili sportaš ili imali hobije, to sve može ostati. Otkako sam u mirovini, prevodim. To mi je novo zanimanje koje me jako veseli, ali da nisam učila jezike cijeli život, to ne bih mogla.

mirjana3Navodite puno primjera svojih poznanika?

Volim primjere koji su istiniti. Iskoristila sam i priliku da upozorim na stvari o kojima se nikada ne piše, to su grozno posesivne mame. Kod nas ima puno ljudi koji cijeli život žive s roditeljima…

Pišete da 400.000 mladih ljudi starijih od 25 godina živi u istom kućanstvu s roditeljima?

Recimo, mama je imala velik stan pa živi s jednim djetetom. Ta je mama u dobrom stanju i kuha za sve. Brak njene kćeri ili sina odvija se samo šapćući u krevetu, drugdje je sveprisutna mama. Dođu gosti, evo mame. I ona meritorno govori o svemu. Mi svi malo uljepšavamo svoju povijest, a onda mama veli, a ne, to nije bilo tako. Bila sam prisutna kada je u većem društvu prijateljica pričala da je njen muž nikada nije prevario te da su i djecu radili planski. A mama šuti. I kada je prijateljica završila, rekla sam da je to zbilja lijepo. A mama veli: bilo bi lijepo da je istina. Ali nije. Ti si zaboravila da si bila trudna i da sam tvojeg dečka išla nagovoriti da te oženi, kaže mama. Odlučila sam pisati o tim stvarima ne bi li se ti ljudi korigirali. Muči me i da roditelji s više djece uvijek jedno dijete vole više, a ovo drugo je zapostavljeno i pati zbog toga. Kada bih o tome razgovarala s prijateljima, oni bi rekli da se ne može zapovijedati osjećajima. To je točno. Osjećajima ne, ali ponašanju da.

Knjiga ima poglavlja o starenju u pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim…?

Pedeset godina je sredovječnost, to jest sredina ljudskog vijeka, ali je još zapravo mladost.

Spominjete i kombinacije riječi koje su jako štetne, naročito onu koja počinje s “da barem nisam…”?

Kao mlada ljetovala sam u Trstenom kod bogatih gazda koji su imali veliku kamenu kuću. Nisu imali djece. Nakon trideset godina što sam tamo ljetovala, gazda mi je rekao da će se, kad dođe zima, ubiti. Zašto, pitala sam. Zdravi ste, imate još sve svoje zube, što mi je bilo mjerilo zdravlja, govorila sam. A on kaže: “Ja više ne mogu raditi kao prije. Moj život više nema smisla. I stalno se kajem, stalno mislim da sam barem učinio ovo ili da sam barem učinio ono.” On je imao sedamdeset i četiri godine kada se ubio, a prije toga cijelo smo ljeto razgovarali o tome.

Jako sam se trudila oko njega, ali on je rekao da se badava trudim. Za svaki su mi Božić poslali paket, svoje mandarine, smokve i bocu loze, a on mi je napisao veliko pismo o tome tko se rodio, tko se oženio. Na dnu je pisalo: a ono što smo razgovarali, to će biti tako. I drugi dan dobijem telegram. Popio je dvije litre varikine i objesio se na maslinu. Ljudi puno puta sebi zagorčaju život zbog prošlosti, ali što možete promijeniti u prošlosti? Ništa, možete samo nešto od nje naučiti. Možete se u nju vraćati zbog lijepih uspomena. Možete se vraćati po neku pouku. Kajanje zbog prošlosti je toksično.

Vi i ne možete znati da bi nešto drugo bilo za vas bolje. Možda bi bilo gore. Kada kažete da sam se barem udala za Marka, a ne za Janka, nemate pojma kako bi vam bilo. Možda bi te Janko tukao, a ovaj te samo vara. Bilo bi bolje da se ljudi vesele jer svatko ima neke izvore radosti.

Stariji ljudi imaju puno smrti oko sebe. Ali što s onima koji izgube dijete?

To spada u najveće tragedije, iako smatram da je jedna od najvećih tragedija kada ti dijete napravi suicid. To je strašno za roditelje, jer u njihovoj percepciji uvijek ima neki moment da su nešto krivo učinili ili propustili. Gubitak djeteta treba pokušati dovesti u stanje ožiljka. Ožiljak je to koji boli na svaku promjenu vremena, znači barem pet puta dnevno.

Ali kada se dođe do ožiljka, može se reći: imala sam to dijete, bilo mi je sreća deset, dvadeset, četrdeset godina. Znam žene kojima umru muževi nakon četrdeset godina lošeg braka, a one ne mogu prestati plakati. A znate zašto? Jer je to nedorečena priča. Ona je ostala s njim ili on s njom u nadi da će se nešto promijeniti. A žena ili muž iz dobrog braka nakon smrti partnera imaju zaokruženu priču jer su imali višeslojnu i lijepu vezu.

Savjeti za opušteno starenje

1. Za one koji odlaze u mirovinu temeljna je i najvažnija preporuka da u tom trenutku zaborave na svoje radno mjesto i sve što su ondje učinili, ostavili, radili…piše