Bolnice su organizirane da bi pružile djelotvornu i racionalnu skrb, ali time veoma smanjuju mogućnost pojedinca da utječe na odluke koje se tiču njegovih zadnjih trenutaka. Takvo dizajnirano umiranje sigurno ima dobrih strana, no može li se umiranje bolesnika, kojeg ne okružuju njegovi najmiliji, već nepoznato osoblje, smatrati humanim?
Zašto bolnica nije dobro mjesto za umiranje? Zato što bolnica uopće nije dobro mjesto za pacijente: niti za liječenje, a kamoli za umiranje. Obično se misli da je suvremena bolnica namijenjena bolesnicima. No to je posve pogrešno. Uostalom, bolnice nisu dobro mjesto za pacijente, i kad pitate pacijente gdje bi radije bili, u bolnici ili u svom krevetu kod kuće, ogromna većina odgovorit će da im je kod kuće mnogo bolje.
Suvremene bolnice zamišljene su i projektirane prvenstveno zato da se u njih skloni tehnologija i aparati. Na primjer, u jednoj operacijskoj sali postoje desetine glomaznih električnih i elektronskih uređaja, medicinski plinovi, cijevi za vakuum, rentgenski uređaji koji opet zahtijevaju posebnu zaštitu i gradnju s posebnom žbukom koja ne propušta radijaciju i s olovnim pločama. Operacijske sale moraju biti sterilne, a to se postiže posebnim zidnim i podnim oblogama, ventilacijskim Tehnologija je u bolnici na prvom mjestu. Međutim, na drugom mjestu opet nije pacijent već liječnikmikrofilterima, ultraljubičastim lampama, složenim načinom dezinfekcije ploha itd. Ništa od toga ne može se naći u običnoj gradnji kuće i opremi domaćinstva.
Bolnice, dakle, ne postoje zbog pacijenata, već zbog tehnologije. Najudobnija je i pacijentima najmilija ona medicina i medicinska tehnologija koju pacijent može primjenjivati u vlastitom domu. Na primjer, korištenje toplomjera, tlakomjera, tableta i drugih oblika lijekova koje može sam sebi davati, penkala za davanje inzulina, trakica za određivanje šećera u urinu, boce s kisikom i slično.
Jednako tako, kad bismo zaista mogli odabrati način umiranja, većina nas odabrala bi dobru smrt: bezbolno i brzo umiranje u vlastitom krevetu, okruženi obitelji i prijateljima. Ono što nikako ne želimo za sebe jest medikalizirano umiranje: u jedinici intenzivne njege, oblijepljeni elektrodama i senzorima, sa cijevima zavučenim u tjelesne otvore, iglama u venama, monitorima, uz bljeskove i zavijanje signalnih svjetala i zvukova, okruženi posve nepoznatim ljudima za koje smo samo još jedan težak slučaj.
Tehnologija je u bolnici na prvom mjestu. Međutim, na drugom mjestu opet nije pacijent već liječnik. Osim kreveta i kupaonice, malo toga u bolnici je arhitektonski namijenjeno udobnosti pacijenta. Pacijent dolazi od latinske riječi koja znači strpljiv, ali i onaj koji pati. Od pacijenta se, dakle, očekuje stanovita strpljivost, trpeljivost, disciplina, ako ne i stoicizam. Zašto je bolnica više namijenjena liječniku nego pacijentu? Zato što je glavni korisnik bolničkih usluga upravo liječnik, a ne pacijent. Kad radiolog snima pacijenta na rentgenu, to nije radi pacijenta, već primarno radi liječnika koji će na osnovu rentgenske snimke donijeti neke medicinske zaključke i odluke. Kad laboratorij analizira krv pacijenta, glavni korisnik rezultata analize nije pacijent, već liječnik koji će na osnovu rezultata donijeti neku odluku.
Iako se o medicini često govori kao o herojskom poslu, dobre bolnice nisu organizirane kao bojna polja, već kao poluindustrijski pogoni. Danas bolnički menadžeri idu na usavršavanje u Toyotine proizvodne pogone, da nauče efikasno organiziranje i Kaizen metodologiju unapređivanja kvalitete rada. Liječnici i drugo osoblje rade na normu, vrijeme rada s pojedinim pacijentom je standardizirano, baš kao i medicinski postupci, kroz različite kliničke algoritme i smjernice. Individualni pristup pacijentu jako je reduciran i sustavno onemogućavan.
Ukupno trajanje boravka u bolnici je standardizirano i ograničeno, i ako ga bolnica prekorači, plaća penale. To jest, državno osiguranje plaća bolnici prosječan boravak, a ako se neki pacijent zadrži dulje, bolnici to neće biti dodatno plaćeno. I obratno, ako bolnica otpusti pacijenta ranije od prosječnog boravka, profitirat će, jer će dobiti jednako novca kao da je pacijent ostao prosječno dugo. Također, bolnica nije osobito susretljiva prema obitelji i prijateljima pacijenta. Vrijeme za posjete ograničeno je na jedan sat dnevno, a dva sata nedjeljom i praznikom. Od komfora namijenjenog Iako se o medicini često govori kao o herojskom poslu, dobre bolnice nisu organizirane kao bojna polja, već kao poluindustrijski pogoniposjetiocima, tu su samo bolnički hodnici i stolice u bolesničkoj sobi. O nekim individualnim potrebama posjetilaca jedva da može biti govora.
Pa ipak, bolnica se smatra dobrim mjestom za umiranje, i u bolnicama se godišnje desi najmanje polovica od ukupnog svih smrti. Bolnica, dakle, po svom ustroju, “hardveru”, uopće nije dobro mjesto za umiranje. Ljudi to znaju i osjećaju. Jer, kad upitate ljude gdje žele umrijeti, istraživanja pokazuju da samo 10 posto njih želi umrijeti u bolnici ili staračkom domu. A ipak 80 posto ljudi u razvijenim zemljama umire u bolnici ili staračkom domu. Početkom 20. stoljeća bilo je sasvim obratno: samo 20 posto ljudi umiralo je u ustanovama.
Istina je da su bolnice organizirane da bi pružile djelotvornu, ekonomičnu, racionalnu skrb nad umirućim, ali, nažalost, time veoma smanjuju mogućnost bolesnika-pojedinca da utječe na odluke koje se tiču njegovih zadnjih trenutaka. Takvo dizajnirano umiranje koje obitelj oslobađa nesanice, nečisti, pelena, zaležajnih rana, povraćanja, ispljuvka i zadaha, sigurno ima svojih dobrih strana. No, može li se umiranje bolesnika kojeg ne okružuju njegovi najmiliji, već njemu nepoznato bolničko osoblje, smatrati humanim?
Bolnica nije dobro mjesto za umiranje niti po svojem “softveru”, to jest, po svojim shvaćanjima. Naime, moderno shvaćanje smrti, a to je ujedno i shvaćanje smrti koje vlada u bolnicama, jest da nema prirodne smrti, dakle smrti same po sebi, već svatko umire zbog nekog razloga. Smrt se smatra patološkim, a ne prirodnim i normalnim dijelom života: umire se od karcinoma, infarkta, moždanog udara – uvijek iz nekog razloga, kao da je smrt konačno izbježiva i, da je taj uzrok uspješnije suzbijan, čovjek bi živio i dalje, možda i vječno. Takvo poimanje smrti stavlja liječnike pod strašan pritisak, jer i oni prečesto shvaćaju svaku smrt bolesnika kao profesionalnu grešku, kao da prirodne smrti i nema.
I kako uopće zamišljamo svoju smrt? Ako ikako možemo, ne zamišljamo je. Nije teško ne misliti o starosti i smrti – cijelo potrošačko društvo pomaže nam ponašati se kao da nas se vlastita smrt ne tiče. Čak je i znanost u tom pogledu veoma nezainteresirana, i ima vrlo malo istraživanja koje se bave pitanjem kako želimo umirati. Opisat ću jedno takvo znanstveno istraživanje koje se bavilo pitanjem što je kod umiranja zaista važno bolesnicima na kraju života, obitelji, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takvog bolesnika (medicinske sestre, socijalni radnici, kapelani, dobrovoljci u ustanovama za skrb o neizlječivima i umirućima). Autori su ispitali gotovo pedeset stavki koje se tiču umiranja.
Istraživanje je pokazalo da su svima četirima skupinama – bolesnicima, obiteljima, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takve bolesnike – osobito važne ove stavke:
postupci koji se tiču boli i simptoma;
– priprema za smrt;
– postizanje osjećaja dovršenosti;
– odluka o izboru postupaka liječenja;
– postupanje prema bolesniku kao prema cjelovitoj osobi.
U nekim stavkama su mišljenja bila veoma šarolika, kako između ispitivanih skupina, tako i unutar skupina: odluke o održavanju života pomoću aparata, umiranje kod kuće, razgovor o smislu smrti. Svi su najveću važnost pridali bezbolnosti pri umiranju. Hospicij je mjesto koje je lošije od vlastitog doma, ali mnogo bolje od bolnice, koje čovjeku želi pomoći da pronađe, ne medicinski, već svoj vlastiti odgovorU prvi čas malo iznenađuje da su se stavovi bolesnika i liječnika veoma razilazili u nekim stavkama, a to su: ostajanje pri svijesti, planiranje pogreba unaprijed, ne biti na teret, pomaganje drugih, te pomirenje s Bogom.
Iako su većini ispitanika najvažniji bili postupci koji se tiču simptoma i boli, potom komunikacija s liječnikom, priprema za smrt, te mogućnost postizanja osjećaja dovršenosti, ostali činioci koji se tiču kvalitete života na njegovu kraju veoma su se razlikovali od skupine do skupine i od pojedinca do pojedinca. Ovo istraživanje nameće zaključak da, što se tiče njihova umiranja, ljudi žele veoma različite stvari – baš kao što se tiče i njihova života. Rečeno riječima velikog njemačkog pjesnika Rilkea, mi želimo umrijeti smrću vlastitom, a ne medicinskom.
Jer, umiranje nije medicinski, već socijalni događaj: odlazak jednog ljudskog bića iz ljudske socijalne zajednice. Kako se suočiti sa smrću, odgovora je onoliko koliko i upitanih. Hospicij je mjesto koje je lošije od vlastitog doma, ali mnogo bolje od bolnice, koje čovjeku želi pomoći da pronađe, ne medicinski, već svoj vlastiti odgovor. piše
