Zoran Ferić o “Kalendaru Maja”, pisanju, starenju..

882

seksualnostStarijima se odriče pravo na seksualnost!

Za pisanje romana od 600 stranica danas uz inspiraciju treba imati i hrabrosti. Zoran Ferić, ako je suditi prema priznanjima koja mu stižu za “Kalendar Maja”, imao je jedno i drugo. Hvali ga kritika, dobiva nagrade, a posve dobro ide i prodaja. Dakle, pun pogodak.

Kad se uspjehu toga romana na koji su ljubitelji Ferićeva pisma, a i oni drugi, čekali šest godina pribroji i njegov angažman u ad hoc oformljenom Povjerenstvu za državnu maturu, povoda za razgovor ne nedostaje.

MATURALNO PUTOVANJE

“Kalendar Maja” je roman o ljubavi, ali i o starosti, protoku vremena. O starosti se teško i uglavnom stereotipno govori, no u posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko djela prominentnijih autora koji malo obrću perspektivu. Tu je “Baba Jaga je snijela jaje” Dubravke Ugrešić, roman koji navodite kao stavku pri komponiranju “Kalendara”, a tu je i film “Noćni brodovi” Igora Mirkovića o gerijatrijskoj romansi… Postajemo li svjesni da starci nisu za geto u kojem se ne živi ili je to samo slučajnost?

– Ja mislim da ljudsko biće ne postaje svjesno (smijeh). Ono samo stari i postaje svjesno stareći. Dubravka Ugrešić mi je tu puno pomogla, doista, da shvatim neke stvari i probleme vezane uz starost, kao recimo problem nevidljivosti. Taj problem, koji se javlja na početku “Babe Jage”, ja sam stavio na kraj. Kad si star, postaješ vidljiv smo ako stršiš, ako se neprikladno obučeš, ako postoji stvar koja najčešće negativno može fokusirati pažnju okoline. Pokušao sam taj problem zaoštriti možda i na karikaturalan način… Na početku Kunderinog romana “Besmrtnost” na jednom bazenu u Francuskoj jedna stara žena gleda spasioca i učini nešto što je potpuno neprimjereno za nju jer je stara, no ona to ne shvaća jer je starost došla, a ona se takvom ne doživljava. Ona je navikla da je cijeli život lijepa muškarcima, zavodljiva, a sad je odjednom stara.

Drugi aspekt starosti našao sam u knjizi “Stol od četrunovine” Juliana Barnesa, pogotovo u priči “Tišina”, koja govori o glazbeniku i tišini kao glazbi, ali i kao smrti. To sam pokušao parafrazirati jednim poglavljem romana koji se zove “Il silenzio”. Dakle, ti različiti aspekti starosti dolazili su iz vlastitog iskustva starenja, i zapravo mi nije čudno što jedna generacija ljudi ispisuje nešto o vlastitom iskustvu.

S druge strane, možda, kao društvo postajemo zreliji, socijalniji, humaniji. Napominjem, skeptičan sam, ali možda počinjemo i starije ljude gledati ne samo kao funkcije, mamu i baku na primjer, nego kao ljude, kao žive ljude. Ne znam, neke mlade osobe mi kažu, pročitavši roman u kojem ima i nekih scena seksa starijih osoba, da nije to za njihove majke ili očeve, pri čemu se pokazuje da se starijima odriče pravo na seksualnost, a to je možda jedna od težih nepravdi koje činimo posve spontano.

Na koji način ste pazili da sve ne ode u karikaturu?

– Pa čistili smo, i urednik Drago Glamuzina i ja. Ja sam, naime, sklon groteski, sklon sam zavrtjeti nešto, ali kad se promatra roman u cjelini mislim da je u njemu samo jedan lik, i to ciljano, zapravo karikatura. To je sin jedne stare gospođe koja se nalazi na brodu, ali on je karikatura namjerno zato što je od 15-ak ljudi i u stvarom životu jedan karikatura.

Zanimljivo je da se motiv ponovljenog maturalnog putovanja, oko čega gradite “Kalendar Maja”, već javlja kod vas u romanu “Djeca Patrasa”? Dakle, postojao je već neko vrijeme interes za taj motiv?

– Da, zato što na Zapadu postoje dvije velike priče vezane uz to. Jedna je o sveprisutnoj mladosti i njenom produženju, pogotovo kroz medikamente, vježbanje, operacije, ali i kroz mentalno stanje. Pritom su ljudi od 60 i 70 godina obično dobrodržeći i mogu otići bilo kuda i zapravo potvrđivati svoju ponovno pronađenu mladost.

Druga je priča Zapada, ta da je život užitak i da je sve što se događa potraga za užitkom. Ovi maturanti odlaze na ponovljeno maturalno putovanje, što je trend na Zapadu, ali tamo im se onda ne događa produljena mladost, nego neka vrsta suočavanja s prošlošću. A to se događa na dvije razine: društvenoj, preko Golog otoka i sl., i intimnoj.

BALANS LIKOVA

Dobar šlagvort ste mi dali spominjanjem Golog otoka, jer društveno-politička potka romana je u pozadini, dakle ne dominira, ali može se reći da bi roman bio teško moguć bez nje, dakle na nekom drugom mjestu i u drugom vremenu. Koliko je to ambijentiranje bilo bitno za priču?

– Čak nije to ni samo ambijentiranje, jer stvari koje se događaju utječu na intimne živote. Ali ja sam inače prilično autističan što se tiče tog društvenog. Recimo, ovdje u romanu sam to stavio u drugi plan. Neizostavna je ta pozadina, ali čovjek ima i tu svoju intimnu priču, percepciju, refleksije i bilo mi je stalo to izraziti. Naravno, radilo se ne samo o balansu likova da ne skliznu u karikaturu nego i o balansu između društvene i intimne priče – da jedna ne pojede drugu.

Kad govorimo o maturalnim putovanjima i starenju, s obzirom na iskustvo rada u školi i to što se svake godine iznova susrećete s godinu dana mlađim učenicima, dakle tu su ovi koje ispraćate, ali svi su zapravo uvijek isto mladi, utvrđuje li to jedan poseban odnos prema starenju, kad konstantno imate tu referentnu točku?

– Apsolutno! Ta jedna stalna referentna točka i osjećaj da svi oni odrastaju i prolaze, a ti ostaješ kao neki promatrač, nedajbože pripovjedač, jest nešto posebno. I sad, sama ideja da starost dolazi u jednom danu (prva rečenica romana, op.a.); ja taj napad starosti doživljavam najintenzivnije u takve dvije referentne točke u školi. Prva je maturalna večer, kada se svi opraštaju, obuku odijela i haljine koje više nikad neće obući, ali u tom trenutku vidiš ih kao potpuno drugačije, odrasle ljude. Barem na početku večeri. Ali vidiš to i shvatiš: to je to. Druga je točka kad svoje bivše učenike sretnem kao odrasle ljude s obiteljima i mi smo odjednom tu negdje, sjest ćemo, popiti kavu, opsovati i biti ravnopravni. piše